Danas crkva slavi spomendan sv. Karla Boromejskog, sveca koji je živio u neobično teškim vremanima ali je uparavo bilo izazov njegovoj revnosti u služnju drugima. Rođen je 1538. godine u grofovskoj obitelji u talijanskom gradu Aroni. Bila su mu otvorena vrata u život visokog plemstva. Ali Karlo se odlućio za drugačiji put: put služenja i onim najmanjima. Njegov ujak papa Pio IV pozvao ga je u Rim. Nakon bratove smrti posve se promijenio: zaređen je za svećenika i dao se na isposnički život. Postao je milanski nadbiskup. Milano je 1576. zahvatila kuga ali on nije napuštao grad. Brinuo se da prehrani ljude. Obolio je od groznice i preminuo 3. prosinaca 1584.
Danas župa Karlobag slavi sv. Karla kao svoga zaštitnika.
Danas je u gospiću maglovito jutro: sunce se teško probija ali popodne će biti sunčano.
Nakon Sviju Svetih – Pogansko nastojanje da se svetkovini sviju svetih oduzme pravi sadržaj i dade neki poganski nije i ne može uspjeti. Naša osvjetljena groblja, s tisućama svijeća, poruka su da zadnju riječ nema tama groba nego svjetlo vječno. Veliko mnoštvo posjećivalo je groblja i zadržali se u tihoj molitvi za svoje najmilije. Mi dobro znamo da se čovjek u toj graničnoj situaciju koju zovemo smrt predaje u ruke Božje. Božja riječ nam jamči da je čovjekova duša besmrtna i da nakon smrti nastavlja svoj vječni život. Božja objava nas uči da je Bog milosrdan i da rado prašta onima koji se kaju. Mi našim bolesnicima govorimo da je smrt susret s dobrim Ocem koji nas čeka i koji nam priprema radost u svom kraljevstvu, radost koju tek možemo naslutiti. Najljepše što možemo reći umirućima je poziv na kajanje i pouzdanje u Boga koji velikodušno prašta, naravno ako se kajemo. Smrt nije rastanak od naših dragih jer ćemo ih opet susresti i naći. Naš rastanak je samo privremen.
Naša su gorblja ukrašena tisućama svijeaća: zadnju riječ nema tama nego svjetlo vječno, život vječni