Danas nas obuzimaju osjećaji tuge i ponosa. Tuge zbog silne patnje koju je naš narod prošao od 1991. do 1995., zbog poginulih i nestalih. S radošću smo dočekali prve demokratske izbore 1990., slavili demokraciju nakon polstoljetne komunističke diktature. Godine 1991. stali smo na stranu demokratskog svijeta. Ali velikosrpski plan želio je bivšu Jugoslaviju pretvoriti u veliku Srbiju. Imali su oružje, armiju i dovoljno mržnje. Goloruki narod pružio je zadivljujući otpor. Nisu nam davali šanse pred moćnom jugoarmijom i paravojnim formacijama. Okupirali su dio Hrvatske s namjerom da je presjeku i učine bespomoćnom. Počinili su nečuvena zvjerstva nad narodom, razorili su crkve, pljačkali, ubijali. Neki su spaljeni živi u kućama, bačeni živi u bunare, mučeni u logorima…Govorimo o “banalnosti srpskih zločina”. Zločin su pretvorili u banalnost: vrednija je bila glava kupusa nego jedan život samo zato što je Hrvat i živi u svojoj zemlji od stoljeća sedmog. Samo u slunjskom kraju 351 ubijenih, među njima četvero djece. Ubijen je liječnik Krušić i nožem mu na licu ispasano slovo U, baka Jeka Mikuljan živa bačena u bunar, starci ili starice živi spaljeni u kućama u Lađevačkom Selištu, Dane Bogović sam sebi morao kopati jamu u koju su ga bacili i ustreljili…Mogli bi nanaizati debelu knjigu zločina. A kad je riječ o djeci ubijeno ih je 402 diljem Hrvatske. To je jedna škola sa 16 razreda. U Vrpolju kod Knina podignut je somenik ubijenoj djeci: 402 neisklesana, nedovršena kamena. Svaki od njih simbolizira jedan dječji nedovršeni život. Centralna proslava pobjede je u Kninu ali i svako mjesto diljem Hrvatske danas moli, zahvaljuje, pamti. Danas će slunjski branitelji predvoditi hodnju od Kukače do Slunja. Naime, četiri su godine na položajima kod Josipdola čekali dan “Oluje” da se vrate u Slunj ponosno. Sutra 6. kolovoza Dan je Grada Slunja s misom i posebnim programom…Akcija “Oluja” nezabilježena je u povijsti ratovanja. Već za 24 sata neprijatelj je razbijen, natjeran u panični bijeg, To je iznenadilo vojne stratege i stručnjake diljem svijeta.
Evo kako sam doživio današnji dan 4. i 5. kolovoza 1995. s prognanim slunjskim narodom u Karlovcu. Isti dan zapisao sam:
Petak 04.08.1995. Počeo novi dan hrvatske povijesti: nakon četiri godine progonstva, poniženja, strpljivog čekanja, Hrvatska je vojska počela oslobodilači rat. U 5.10 sirena je u Karlovcu označila opću opsnost. Skočio sam zbunjen iz kreveta. Sinoć sam posjetio grupu prijatelja iz Schwatzwalda smještene na slovenskoj granici u hotelu Runolist. Rekao sam im da se očekuje napad i rat. Samo sam pretpostavljao da će to biti za koji dan. To se moglo očekivati. Ušao sam u sklonište svoje zgrade (u Domobranskoj ulici). Očekivali smo žestog granatni napad. Međutim ništa od toga. Naša je vojska dalekometnim topovima gađala agresorske položaje. Uzvratiti nisu mogli ili nisu imali vremena. Ljudi su se pomalo oslobodili straha i izišli pred zgrade. Nazvao me bratić Josip s molbom da mu odvezem djecu i baku u Zagreb. Otišao sam k njima. Nije mi ugodno preuzeti odgovornost prijevoza djece pod uzbunom. Tražio sam odluku bake. Ona je bila zato da ostanu u Karlovcu. Posjetio sam naselje Grabrik gdje je dobar dio Slunjana. Ljudi u podrumima-skloništima. Znaju da je konačno kucnuo čas koji smo čekali 4 godine. Svi su veseli, s puno nade u uspjeh hrvatske vojske. Čudno, granate nisu padale po gradu kao što je to bilo do sada u sličnim situacijama. Otišao sam oko 12 sati u naselje Gazu. U naselju je ostalo svega 100 osoba od 2500. Policija ima punkt u podrumu jedne zgrade. Neki kažu da su naše snage došle do Rakovice, Plitvica, Topuskog, Petrinje…Bože, naš se san ostvaruje. Svratio sam u bunker u naselju Gaza gdje je smješten voditelj naselja g. Nikica Jurašin s civilnom zaštitom. Popili smo piće u čast pobjede! Prve vijesti već su garancija slavne pobjede. Navratio sam u Grabrik kod T. Rendulić na ručak. Osjeća se miris pobjede. Ljudi imaju neki urođeni instinkt kojim vide unaprijed. U 15 sati malo sam u stanu na 6. katu odmorio (s dozom straha da me ne pogodi granata). U 16 sati krenuo sam posjetiti Nijemce u Runolistu kod Ozlja. Umoran sam od silnih emocija. Prije ručka nazvao sam nadbiskupiju i rekao da mi slavimo /na telefonu mons. Ivoslav Linić/. Prema Ozlju policija i vojska odmara i čeka odlazak na frontu. U Ozlju policajac iz Slunja Flanjak regulira promet. Naime, sav promet s Jadranom usmjeruje se preko Vukove Gorice – Netretića – Ozlja prema Zagrebu i obratno. Nepregledne kolone gmižu uskom i vijugavom cestom . Nailaze i autobusi s vojnicima koji dolaze i odlaze na smjene. Nijemce sam našao raspoložene ali ustrašene. Ne znaju što se događa. Kažem da je Slunj već slobodan, Knin pred padom. Obdarili su me raznim darovima. Žele samo da pismeno napišem što treba i oni će organizirati pomoć. Nevjerojato je koliko se ovi ljudi žele žrtvovati za nas! Oni žive samo da pomognu. Je li preko njih progovorio kompleks krivnje koji prosječni zapadni čovjek osjeća zbog bešćutnosti političara? Na koncu, bolje da smo se oslonuli na vlastite snage, da smo izborili svoje mjesto sami i tako se dokazali politički i moralno. Oprostio sam se s njima, umoran, i vratio se u Karlovac drugom cestom. Slušao sam napeto vijesti. Malo sam zabrinut: nema službenog pripćenja o ulasku naših snaga u Slunj i Knin. Jesu par kilonmetara ali se pribojavam. Što ako iz Srbije dođu horde i oružje a zapad ostane ravnodušan? Povratka nema! Časno ćemo izginuti…
Loše sam spavao. Iz okolice Karlovca bez prestanka topnički napadi na četničke položaje. Detonacije u razmacima, WBR-ovi, haubice. Ta je glazba trajala baš čitavu noć. Vijesti se ponavljaju. Nema nešto posebno novo.
Subota 05.08.1995. Ujutro me zove u 7 sati časnik HV Horvat: trebao bih pokopati vojnika Željka Novoselac, rođenog 1961., otac dvoje djece. Jučer poginuo na Turnju. Odlazim u 8 u crkvu Srca Isusova. Čekam. Pojavila se jedna baka. Služio sam misu. U stanu telefonski razgovor za šleper pomoći koji su naši Nijemci dovezli. U 10 sati sprovod na Jamadolu. Dječica plaču. Njihova baka nezaustavljivo plače i nariče. Rat je u najgorem izdanju. Pala je negdje u blizini granata: svi su se instinktivno sagnuli. Pomislim: hoće li nas granata pogoditi na groblju? Hvala Bogu, ovaj smo put dobro prošli. Navratio sam se k svojim Markezićima. Došao Josip s terena. Istina, naši su u Rakovici, Dubici , Knin pred padom. Tresak granate u blizini načas nas trgne. Danas su počeli četnici bacati granate na sam grad Karlovac. Dva aviona proletiše tik iznad nebodera: vjerojatno gađaju njihove položaje na Šancu. Naši su došli u Tušilović ali nisu makli dalje od Turnja jer su tu agresorske utvrde. Ali, po svoj prilici opkolit će ih. Neprestano traje odgovor naših topova. Bože, koliko je bačeno granata! U 13 sati vijesti rekoše: na kninskoj tvrđavi vijori se hrvatska državna zastava! Potvrdiše da su naši u Primišlju, Rakovici, Dubici. Velika se Srbija urušava u ponor. Koliko žrtava! Strane agencije hvale odlučnost i disciplinu hrvatske vojske. Svijet priznaje odlučne i pobjednike. Vijesti ponavljaju da je Knin u našim rukama: na tvrđavu je stavljena 20 metara duga zastava. U 15 sati, dok na HTV-u traje repriza TV – dokumentarca “Kordun – krvavo srce Hrvatske” i u trenutku dok ja govorim u dokumentarcu na ekranu se pokaza natpis “opća opsanost u Kninu”. Kakav preokret! Slučajnost!? Srbi u povlačenju vjerojatno gađaju hrvatski Knin. Koliko je očiju uprto u ekran! Dok ovo pišem “koncert” topova raznih kalibara neprestano gađa neprijateljske položaje. Jedna granata pada na Karlovac. U blizini strahovita detonacija. Potrčao sam u sklonište sa 6. kata. Četnička gnijezda na izlazu iz Karlovca ne mogu se lako uništiti jer su duboko pod zemljom. Jučer su i zrakoplovi tukli ove položaje. U podrumu žene, djeca i stariji ljudi. Prasak granate trgne svako toliko umorne ali radosne ljude. Prolazi tenk uz prepoznatljivu tutnjavu. Mislim da je proboj kod Karlovca nemoguć i naši ga vjerojatno nisu ni planirali. U vijestima Trećeg dnevnika u 23 sata izmjenjuju se sve bolje i bolje vijsti. Hrvatska je vojska ušla u Drniš, Vrliku, Kijevo, Benkovac, Saborsko, Primišlje, Dubicu. U Splitu, Zagrebu, Puli veselje na ulicama. Preko Rakovice Hrvatska je vojska izbila na Tržička Raštela i povezala se s BiH. To je humani čin Hrvatske: pomoć 3 godine okruženim muslimanima i Hrvatima Bihaća koji su na rubu tragedije. Svijet to mora priznati i dati Hrvatskoj moralnu zadovoljštinu za sve što je učinila za “civilizirani” zapad. Nažalost, ova će sloboda doći prekasno za mladiće koji su poginuli ove noći. U ovoj noći i u ovim satima događaji su toliko ubrzani da ih je teško pratiti. Prasak granate primorao nas je da se sa trećeg kata spustimo opet u podrum. Sjedio sam na drvenoj kutiji , umoran, pospan, ponoć prolazi, oči se sklapaju. Na 6. katu pod pločom prvi sam na udaru. Ponudila mi je obitelj Goršić sa 3. kata da kod njih malo prilegnem. Legao sam na kauč, obučen i zaspao kao klada. Nisam čuo nikakvo pucanje. U 6 sam se sati probudio. Tišina i lijepi sunčani dan.
Nedjelja 06.08.1995. – U vijestima se ponavljaju već povijesni događaji jučerašnjeg dana. Popio sam kavu kod obitelji Goršić na 3. katu i došao u stan. Radio svira domoljubne pjesme koje diraju u srce. Poziv vlč. Marijana Ožure iz Australije. Tamo vijesti stižu sa zakašnjenjem pa se zanima za novosti. Drugi poziv: Mile Turkalj zove iz skloništa. Kaže da je oko crkce sv. Trojice palo više granata. U staračkom domu jedna osoba ranjena. Naše topništvo bez prestanka gađa četničke utvrde na domaku Karlovca. Potmula tutnjava dopire iz daljine. Izgleda da je to slavljenička kanonada. Sad je 7.49 sati: naše topništvo sve žešće. Strahovit odgovor četnika iz njihovih jazbina. Otišao sam u podrum /sklonište/. Padaju granate. Oko 11 sati sjeo sam u auto i uz pokajanje kroz prazan grad prema Zagrebu. Ako u Karlovcu ne može biti misa zbog granata mogu u Zagrebu misiti. Samo da se dočepam autoceste. Bog mi je dao još jednu šansu! U Sesvetama sam kod obitelji Ante Markezića predahnuo. Obrijao se, istuširao i preobukao, ručao i u 15 sati na Kaptol 9: redovita misa u 16 sati. Čestitanje. Jedna je Slunjanka donijela litru šampanjca pa smo popili. Misa posebna. Zapjevali smo uz orgulje svečani himan Tebe Boga hvalimo. Čestitanje, suze radosnice. Novinari pitaju naše ljude. Dao sam izjavu Radio Sljemenu, intervju švicarskom tjedniku…Put u Karlovac. Još je zatvoren promet preko Karlovca: policija ga usmjeruje na Ozalj – Vukovu Goricu. U 19.30 sam u stanu u Domobranskoj u Karlovcu. Dakle, danas je oslobođen Slunj i naš kraj. Želim sutra ići u Slunj ali je dogovoren sastanak s nadbiskupom u Rijeci. Zovem vlč. dr. Milu Bogovića. Ne javlja se. Vijesti se nižu filmskom brzinom i gotovo je sva okupirana Hrvatska oslobođena. Nakon Knina po principu lego kockica padaju spska uporišta. To jednostavno u povijesti ratovanja nije viđeno.
U 21.20 strahovita eksplozija: puno punjenje WBR-a (36 granata) palo je u neposrednu blizinu. Prestrašen pomislih: hoću li na kraju poginuti. Otišao sam u podrumsko sklonište. U 23 sata ponovno zovem Milu Bogovića i pitam ima li smisla ići u Rijeku sutra kad je važnije poći u Slunj. Ljutit odgovara da je važniji dogovor nego soliranje. /Mile Pecić/
Krštenje u spaljenoj crkvi u Slunju nakon povratka