Vjernik u sebi uvijek ima mir. On nastoji ostvarivati Božje kraljevstvo na zemlji, on nastoji sa zahvalnošću uživati blagodati i dostignuća našega vremena, on zahvaljuje Bogu i za zdravlje i za prijateljstvo i za obiteljsku ljubav, ali u isto vrijeme zna: ako nešto od toga čovjeku i nedostaje, ako mu se nepravedno zaniječe ili otme, ako ga pogode životne nevolje i poteškoće, taj isti čovjek vjernik zna da se može pouzdati u Boga. Naime, kao što je Krist upravo po svojoj muci i križu prešao u slavu uskrsnuća, tako će se na nama ostvariti ono što veli Ivan apostol: I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ To vjerujemo za sebe. To vjerujemo i za tolike naše pokojne koji su pred nama otišli. Vjerujemo da Bog svoju svemoć i svoju beskrajnu ljubav upravo na taj način iskazuje prema čovjeku kao vrhuncu njegova stvorenja. Bog nas je stvorio na svoju sliku, njegov je Jedinorođeni Sin, Bog od vječnosti, njemu jednak u božanstvu, uzeo upravo naše čovještvo, utjelovio se kao Isus Krist, Bog je njega, Isusa, i nas zajedno s njime opečatio darom Duha Svetoga. Razumljivo je onda da takav Bog želi i nas učiniti dionicima svoga vječnoga života.
Cvijet nas razveseli svojim čarobnim bojama ali taj cvijet uvene. Međutim iza sebe ostavi malu sjemenku koja krije tajnu života. Ta sjemenka čeka u tami zemlje, pod snijegom i ledom, proljetno sunce. Iz te male sjemenke nikne novi cvijet. Tako je s poljskom travom a što tek s čovjekom koji je dijete Božje? U nama je jezgra božanskog života položena po krštenju. Ona je neuništiva. Mi pohranimo ostatke naših pokojnika na groblje ali u njima je jezgra besmrtnosti. U pravi trenutak taj će život procvjetati u punini i raskoši. Zato Isusova blaženstva su najljepše riječi izgovorena na našoj planeti. Blaženi ožalošćeni, progonjeni,čista srca…oni će Boga gledati! Kristovo uskrsnuće daje smisao našoj patnji i umiranju. Zadnju riječ nema smrt i mrak nego ljubav i život vječni.
