Zaboravljamo ponekad da smo besplatno spašeni i uzdignuti. Bog je izgovorio zadnju riječ: postao je čovjek da bismo mi postali djeca Božja! Kad čovjek nešto svojim naporom postigne, onda to čuva, a kad nešto besplatno dobije, onda se s time bahato ponaša. Međutim, gledajmo to ovako: nismo mi upravitelji Božjih dobara. Mi smo sinovi i kćeri. S tim divnim darom postupamo kao sa svojim. Ako sam Božji, ako sam uzdignut na dostojanstvo djece Božje, zar da upropaštavam taj primljeni dar? Zato, vedro i radosno idemo u ovu novu godinu. Svjesni da smo Božji izabranici, da smo dionici nebeskih darova, da smo članovi Božje obitelji. Zato ćemo – tome se nadamo i za to molimo i živimo – nastojati da ta silna Božja snaga i to veliko dostojanstvo svijetli u ovome svijetu kao svjetlilo u noći. Bog po nama želi širiti mir, radost, milost, dobrotu pravednost, a iznad svega ljubav, koja je najveći Božji dar. Sretna nova godina!
“Nove godine i slične stvari iznimno su vrijedne. One su proizvoljne podjele vremena; one su naglo i neprestano presijecanje vremena na dva dijela. No kada ispred sebe imamo beskrajnu zmiju, što drugo možemo učiniti, nego presjeći ju na dva dijela? Pravi razlog zašto su vremena, sezone, proslave i obljetnice nastali jest zato što bi se inače ova zmija vremena protegnula svoju dužinu preko svih naših doživljaja, i ne bi bilo prilike za oštro uviđanje promjene između jednog doživljaja i drugog. Daleko od toga da su prekidi u svojoj naravi loši za naše estetske osjećaje. Prekidi su u svojoj naravi dobri. Bila bi izuzetno dobra stvar ako bismo neprekidno imali takve prekide u trenucima kada uživamo u bilo čemu. Bilo bi dobro ako bismo očekivali da će se zvono oglasiti pred kraj zalaska sunca. Bilo bi dobro ako bismo mislili da bi se sat mogao oglasiti dok smo u savršenom užitku promatranja mora i neba. Takvi iznenadni podsjetnici dali bi svim našim doživljajima intenzivan i ugodan orijentir. Prostrano nebo bi pretvorili u jedinstveni safir, prostrano more u jedinstveni smaragd. Nakon dugotrajnog iskušavanja veličanstva osjećaja, ljudi smatraju potrebnim svojim osjećajima staviti savršenu umjetničku granicu. A nakon što steknu još malo toga iskustva, otkrivaju da je Bog, u kojeg jedva da vjeruju, poput savršenog umjetnika, stavio savršenu umjetničku granicu – smrt. Gilbert Keith Chesterton
U misi okupljeni narod nakon podizanja svete hostije na svećenikov poziv “Tajna vjere” usklikne: Tvoju smrt Gospodine navještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo! ” Ovaj poklik prelazi sve granice pa i granicu smrti. Sveti je Franjo smrt nazivao “sestricim”. Daleko od toga da bismo željeli pobjeći iz ovog vremena koje nam je podareno ali ne smijemo zaboraviti da se upravo u ovom vremenu rađamo za život vječni. Naše je vrijeme neponovljivo. Ispraćaj stare i doček nove godine približava nas smrti koju je “Bog poput savršenog umjetnika stavio kao savršenu umjetničku granicu” – kako zgodno kaže Chesterton.
Iz našeg arhiva:
Slunjska djeca u progonstvu u Karlovcu: bili su gosti u Tribergu /Schwarzwald, D/ 1993.