Četvrti dan hodočasnici Gospićko-senjske biskupije nastavili su posjet Papinskoj bazilici sv. Pavla izvan zidina, jednom od četiri velike papinske bazilike i mjestu na kojem se čuva grob apostola naroda. U ozračju Jubilejske godine hodočasnici su sudjelovali na misnom slavlju koje je predvodio gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo, dok je propovijed održao preč. Mišel Grgurić, kancelar biskupije.
Nakon mise hodočasnici su posjetili Kalistove katakombe, jedno od najznačajnijih kršćanskih arheoloških nalazišta, gdje su se posebno zadržali u tišini moleći za sve pokojne i za snagu vjere prvih kršćana koju te katakombe tako snažno dozivaju. Sljedeća postaja bila je bazilika Santa Maria Maggiore, jedna od najvećih i najljepših marijanskih crkava u Rimu. U bazilici se nalazi i grob pape Franje, na kojem su se hodočasnici zadržali u tihoj molitvi.
Dan je zaključen u ozračju zahvalnosti i zajedništva, ispunjen iskustvima koja su hodočasnike još više povezala s korijenima kršćanske vjere, apostolskom predajom i marijanskim pobožnostima. /GSB/
U hodočašću su zastupljeni svi dekanati /Gospoć, Slunj, Udbina, Ogulin, Senj i Otočac/. Na naslovnoj stranici grupa hodočasnika iz Slunja. Mnogi će uzdahnuti i reći: Blago njima!
Slunj se sjeća 16. studenog 1991. – Grad se Slunj 16. studenoga sjeća svoje najveće tragedije u novijoj povijesti: dan kad su srpski tenkovi ušli u Slunj te je počelo razaranje, ubijanje, pljačka…Ubili su 301 osobu: žene, djecu, starce. Ideolog velikosrpskog plana tada je rekao: “Srbi niste ništa učinili: Hrvate ste protjerali ali oni će se vratili. Trebalo ih je sve poubijati da se nema tko vratiti!” Uspjeli smo izvući pet autobusa majki s djecom iz okruženja. Mnogi su prošli srpske logore. Neki su živi spaljeni u kućama. Neki su sami sebi morali kopati grob! Malobrojni koji su se usudili ostati u svojim kućama bili su označeni bijelim vrpcama kao građani nižeg reda. Mogao ih je svatko udariti, opljačkati, ubiti…Križni put preživjelih išao je preko Bosne u Hrvatsku. U Karlovcu, Zagrebu i drugim mjestima našli su mjesto pod suncem. Slunjani nisu gubili vrijeme u progonstvu. Mlađi su bili u vojsci, djeca su pohađala školu /u Karlovcu/, studenti studirali, naše su majke i bake molile krunicu, s prognanim narodom bio je njihov slunjski župnik koji ih je okupljao i pripremao za veliki povratak a kasnije se pridružili vlč. Josip Bogović i mons Marijan Ožura. Naša su djeca bila gosti u Italiji i Austriji gdje su doživjeli ljudsku dobrotu. Slavni povratak slijedio je tek 6. kolovoza 1995. Počela je velika obnova i nova stranica naše povijesti.
Slunj 1991. – 1995.
Nakon 6. kolovoza 1995. život se vratio u Slunj i slunjsko -plitvički kraj u svoj svojoj dinamici