Odmah nam se namiće pitanje: zašto slavimo kao blagdan opće crve posvetu jedne crkve negdje u 4. stoljeću. Odmah moramo naglasiti da se radi o majci i glavi svih crkava Grada i svijeta, kako to na latinskom jeziku piše na samom ulazu ove bazilike. Kršćanstvo je progonjeno ne samo u Rimu. Mnogi su krščani neljudski mučeni i bili krivi za sve zlo što se događa. Car Konstantin tek 313. Milanskim ediktom daje crkvi slobodu. Počinje novo razdoblje crkve. Crkva izlazi iz ilegale u javnost. Počinju se graditi crkve. Uzor im je bila rimska bazilika, javni prostor gdje se javno nastupalo. Bila je to četverokutna građevina. Nju su kršćani uzeli za uzorak bogoštovnog prostora. Car Konstantin darovao je papi zemljište na Laterano i tu je izgrađena “majka svih crkava”, lateranska bazilika. Ona je “majka svih crkava” a to znači da ona svjedoči o zajedništvu crkve po svem svijetu na čelu s Petrovim nasljednikom – papom koju ni vrata paklena neće nadvladati. Lateranska bazilika nam priziva u pamet važnost i vrijednost zajedništva i jedinstva cjelokupne Crkve, na čelu s njezinim zemaljskim poglavarom – papom, jednako kao što ističe papu kao nasljednika svetoga Petra – onoga kome je Krist povjerio ključeve Crkve. Ovaj nam blagdan doziva u pamet važnost crkve u kojoj se okuplja Božji narod. Svaka crkva je “poljubac Božji” nekom prostoru i narodu. U njoj se okuplja živa crkva na euharistiju, zahvaljivanje i primanje Krista u svoj život. Lateranska nas bazilika podsjeća na prijelaz iz progona i mučeništva u slobodnu Crkvu. Ništa nas ne smije odvojiti od ljubavi Kristove: ni progonstva a još manje život u miru i blagostanju. Uskrsli Gospodin je pobjedio smrt pa nas ne može nikakvo zlo pa ni zlo vrijeme odvojiti od njegove ljubavi. To mi svjedočimo i doživljavamo svake nedjelje u našim crkvama diljem svijeta. Sjetimo se danas naše braće kroz dugu povijest koji su u crkvama slavili Krista kao jedinog Spasitelja. Mi danas to činimo…
