Pisac i redovnik Andreas Knapp već 20 godina živi i radi kao “mali brat evanđelja” u Leipzigu, slijedeći stope Charlesa de Foucaulda. Susreti i razgovori s nereligioznim ljudima dio su njegove svakodnevice: u vrijeme dok je radio na pokretnoj traci, kao i u životu u montažnom naselju: „Bio sam usred ljudi koji često nisu imali nikakve veze s kršćanstvom za generacija. Za mene su ti razgovori bili vrlo vrijedni jer su prekinuli ono što se prirodno događalo u meni, socijaliziranom kroz religiju,” istaknuo je Knapp u jednom intervjuu.
Kroz takve razgovore mora stalno iznova razmišljati o srži vlastite vjere – a time i „o upitnim aspektima na koje mi privlače pozornost pitanja nereligioznih ljudi. To može jako potkopati vlastitu vjeru, naizgled poznatu i samorazumljivo produbiti i obogatiti“. Konačno, vjernik kršćanin ostaje uvijek tražeći i pipajući: “Ostajemo uvijek tražeći i pipajući, zadivljeni i šokirani našim životima i svijetom. Pitamo: Ima li ikoga kome ovaj svijet sve duguje? Ima li uha koje nas čuje u radosti i boli? Ili nestaje u gluhom i nijemom svemiru? Da, vjerovati znači stajati na pragu, tražiti i pipati.”
Knapp živi s još dva brata u montažnoj zgradi u Leipzigu – jednom od najsekulariziranijih gradova na svijetu s udjelom od samo 10 posto protestanata i 4 posto katoličkih kršćana. Nakon godina rada na pokretnoj traci, Knapp, koji je također poznat kao autor duhovne literature i poezije, sada je u mirovini. “Imamo kapelicu u našem stanu, provodimo puno vremena u molitvi i meditaciji, zajedno molimo jutarnje i večernje molitve i slavimo euharistiju ili liturgiju riječi. Mi smo mala molitvena zajednica, kršćanska ćelija u visokom -visoka zgrada u kojoj nitko drugi nije kršten.” Održavaju “stil života solidarnosti” i, između ostalog, redovito nude otvorene večeri sa zajedničkim čitanjem Biblije nakon čega slijedi obrok…/prema Kathpressu/. Dodajmo da je naš pokojni plodni duhovni pisac i evangelizator Tomislav Ivančić isticao da mu je razgovor s ateistima bio ugodan: oni nemaju tla pod nogama i lako se nađu u prostoru gdje zanijeme. Oni kao i vjernici su prognanici koji uvijek nose duboko pohranjenu nostalgiju za izgubljenim rajem. Ta nostalgija je toliko duboko pohranjena u čovjeku da je ne mogu “pokopati” ni slavom, ni moću ni bogatstvom. Zapravo ona progovara još glasnije. Taj nemir progovara u najradosnijim i najtežim trenucima zemaljskog putovanja.
“Istinski susret s Bogom događa se u duhu i istini a to znači u srcu koje vjeruje i ljubi. Srce je prema biblijskom shvaćanju , središte ili jezgra čovjeka, njegovo jedinstveno ja koje još nije podijeljeno na intelekt i emocije. U tom središtu svoje osobnosti čovjek najviše doživljava sebe i Boga kao jedinstvene i neponovljive stvarnosti…Drugim riječima Boga možemo dotaknuti srcem koje vjeruje i nesebično ljubi” – kaže pater Mijo Nikić.
Naše srce prima Božje signale kud god se okrenemo: od sitnog mrava do zvjezdanog neba…
Bojkot trgovina i trgovačkih lanaca– Kažu da je Sokrat /živio prije Krista/ dolazio u sajam, vidio toliko ponuđenih stvari i rekao: “Koliko toga ima što meni ne treba”- Što bi Sokrat danas rekao kad bi došao u naše trgovače centre? Čovjek ima potrebu da gomila nepotrebne stvari pa tako i djecu odgaja: dijete dobije skupu igračku i za par dana je razbije i traži novu. Već dijete postaje potrošač. Živimo jednostavno u potrošačkom društvu. Dostignuće naše civilizacije su demokratski izbori a u privredi je zakon ponude i potražnje. Nasiljem se ne može mijenjati društveni poredak nego demokratskim izborima. Isto tako ne može se proizvođača natjerati da prodaje svoju robu po cijenama koje će ga dovesti na prosjački štap. Drugim riječima ponuda i potražnja idu ruku pod ruku.