Današnji navještaj evanđelja tiče se svakoga od nas. Isus uzima sliku vinograda koji treba radnike i to vrsne i odgovorne radnike. Gospodar ih je uposlio i dao im šansu da rade u zarade. Naravno gospodar očekuje urod i plodove u vinogradu. Inače mema smisla. Radnici su prihvatili posao ali su se umislili da su oni gospodari, da je urod njihov. Potjerali su one koje je gospodar slao da srede račune. Kad im je poslao sina oni su ga ubili i smatrali se vlasnicima vinograda. Naša ljudska sljepoća može ići tako daleko da se umislimo da smo mi gosodari života, budućnosti, zaboravljamo da nam je Božja dobrota darovala određeno vrijeme da radimo u njegovu vinogradu. To nam je čast i možemo stvarati nove vrijednosti. Ali, mi ljudi to zaboravimo. Umislimo se da smo mi gospodari vremena, da smo sami sebi dali darove da nam je Bog suvišan. Mi smo našu planetu ranili i ona “cvili”. Radimo kao da smo mi gazde i da nam nitko ništa ne može. Ali naše vrijeme ističe. Ono je neponovljivo. Čime ćemo se pojaviti pred gospodarom koji nas je postavio na ovu našu lijepu planetu? Sjeverna Afrika cvjetala je kršćanskim zajednicama. Ali su nestale. Jedva ima koji znak da su ovdje bili kršćani. Isus kaže da će se kraljevsto oduzeti onima koji ne donose plodove i dati drugima. Isus nas ne želi zastrašivati ali njegova je opomena ozbiljna. Na ovim su prostorima živjeli revni kršćani, ostali su vjerni Božjoj ljubavi i u kušnjama, u nevoljama. Oni su nam ostavili u baštinu poklad vjere. Mi smo danas radnici u Gospodnjem vonogradu od kojih se očekuje da donose plodove. Hoće li i naš naraštaj ostaviti u baštinu novim pokoljenjima divnu baštinu? Jon Fosse, norveški književnik, primio je ove godine Nobelovu nagradu za književnost. Manje je poznato da je ovaj pisac postao praktični katolik. Otkrio je u katoličkoj crkvi snagu koja se može jedina i ponajbolje oduprijeti silama globalizacije koje našu planetu pretvaraju u ruševinu. Bahatost grupa, organizacija i pojedinaca zaboravlja da smo planetu primili na dar, da nam je sve darovano ali i da odgovaramo za primljene darove. Danas će mnogi po našim crkvama čuti riječ Božju i od nje živjeti.
Treća crkva u jednoj generaciji: župna crkva u Vagancu
Sjećanje na razaranje Vaganca, Smoljanca, Poljanka – Danas je 32. godišnjica od razaranja plitvičkih sela Vaganca, Rastovače, Smoljanca, Poljanka, Selišta…JNA i paravojne srpske formacije svim su raspoloživim oružjima napale spomenuta sela. Posebno Vaganac, Bila je to drmonstracija sile i prijetnja čitavom slunjskom kraju, Vagančani su se pod zaštitom noći povlačili prema Drežniku. Branitelji, mještani naoružani lovačkim puškama, nisu mogli odoljeti avionima koji su polijetali s obližnjeg aerodroma Željava, topništvu, tenkovima. Okupatori su svaku kuću razorili. U ruševinama su završile starioje osobe koje nisu uspjele pobjeći. Neke su ubili, dobru staricu Mikuljan bacili su u bunar. Bijeg okupatora 1995. bio je logičan: bježali su pred tolikim zločinima, ubijenima, razorenim kućama…Zločin im je bio banalnost. Tako je okupatorski vojnik u Poljanku u džepu ubijenog mještana našao 100 DM uz komentar: “Bit će toga još danas!”.