” Želiš li biti zdrav?” – pitao je Isus bolesnika koji je 38 godina bio praliziran. Nama se čini čudno ovo Isusovo pitaje. Ali, razmislimo malo dublje. Naime, ima ne jedan slučaj da bolesnik nesvjesno ne želi ozdraviti. Zašto? On se nekako “sakrio” iza svoje bolesti i bolest mu služi kao pokriće da ga njegovi bližnji maze, poslužuju, sažaljavaju, suosjećaju s njim. Kako dolazi do takvog stanja? Bolesnik može izgubiti volju za životom, upasti u rezignaciju nakon duže bolest. On ne želi izići iz stanja bolesti jer bi izgubio neke privilegije koje donosi bolest. Na prvi pogled malo nevjerojatno ali istinito. Korijeni ovakvog stanja mogu sezati u rano djetinjstvo kad su kao djeca bili previše maženi od roditelja, kad su roditelji udovoljavali svim dječjim željicama ili su bili prikraćeni u djetinjstvu u ljubavi i pažnji svojih najbližih. Bolesnici se vraćaju u svoje djetinjstvo i žele biti tako i sada u bolesti zaštićeni, maženi jer se udovoljava svakoj njihovoj želji. Tako oni ne žele izići iz svoje bolesti jer bi izgubili tolike male privilegije, pažnju i sućut. Može bolesnik željeti ostati bolestan da ne mora raditi stresne poslove. Njima bolest odgovara više nego zdravlje. Neka relativno zdrava osoba može pobjeći u bolest da bi se oslobodila stresnog i napornog posla, odgovornosti i rizika koji nosi posao.. Drugi mogu odabrati drugačiji bijeg iz svoga stanja. Mogu raditi glupe poteze da se oslobode straha: tako se mogu oženiti ne zbog ljubavi nego da pobjegnu iz grube realnosti koja traži napor. Neki mogu pobječi u fobije…Isus nas poučava: Istina će vas osloboditi. Istina nas dovodi u naše pravo stanje a to može biti i nemoć. Istom onaj koji je “došao k sebi” poput onog mladića koji je napustio oca i pao u blato, nemoć, samoću, napuštenost. “Kad je došao k sebi” počinje njegov rast. Povratak k ocu, gozba, nove mogućnosti o kojima nije mogao ni sanjati kad je bio u blatu. Onaj koji dođe k sebi i u sebi aktivira sakrivene mogućnosti, postaje sposoban za duhovni i psihološki rast. Zato naše pitanje na početku ovog kratkog razmišljanja: “Želiš li ozdraviti” ima puno opravdanje. Treba najprije osloboditi u nama prigušenu snagu istine koja nam nudi izlaze. Ne smijemo zaboraviti da je Isus došao da nas ozdravi za život vječni. “Ovaj moj sin bijaše mrtav i oživje” – reći će otac za sina koji je ustao iz blata, “došao k sebi” tj. došao do istine, vratio se Ocu i doživio zagrljaj i gozbu. Naša ljudska drama identična je ovoj. Želimo li ozdraviti ali za život vječni? Shakespeare je na kraju života napisao: “Predajem svoju dušu u ruke Boga, svojega stvoritelja, potpuno vjerujući u Isusa Krista, svojega Spasitelja”. Po vjeri se predajemo u Božju svemoć.
Blago nama pozvani smo na gozbu života vječnoga!