Jučer je obilježena epopeja Gvozdanskog. Kad se kaže Gvozdansko mnogima to malo znači. A radi se o hrabrosti neviđenoj u ljudskoj povijesti. Podsjetimo se: utvrda Gvozdansko /Banovina/ branilo je 300 branitelja. Od toga je bilo oko 50 zrinskih vojnika i oko 250 seljaka i rudara. Među nima je bilo žena i djece te svećenik Pero Paunović. Osmanlije nisu išli u provale i osvajanja zimi jer tada konji nemaju hrane. Ali Gvozdansko se nije predavalo pa se opsada protegla i na zimu. Godina je 1677. Opsada pod Ferhadpašom trajala tri mjeseca. Kad se iz utvrde nije čuo nikakav znak paša je pomislio da branitelji spremaju zamku. Ugasila se i vatra. U noći od 12. na 13. siječnja 1678. bila je hladnoća takova da su i konji ugibali. Turske su izvidnice spomenute noći ušle u tvrđavu. Ostali su zapanjeni: svi su se smrzli! Branitelji s puškama u ruci smrznuti. Prizor je bio zastrašujući. Nestalo im je hrane, ogrijeva, ali nisu se predavali. Paša je naredio da se pokopaju po katoličkom obredu: cijenio je njihovu hrabrost! Zašto je ova tragedija prešućivana u našoj povijesti? Drugi bi narodi ovakvu hrabrost ovjekovkečili, đaci bi se u školama napajali na ovoj hrabrosti, posjećivali ovo mjesto….
Ipak, sisački biskup Košić jučer je slavio misu u Gvozdanskom. Okupili su se oni koji cijene hrabrost ovih ljudi. Kad nam je teško, kad nam je hladno…sjetimo se junaka u Gvozdanakom!
Ostaci utvrde Gvozdansko
Jučer u Vagancu: procvjetale tratinčice oko crkve