Treća godišnjica od smrti biskupa Bogovića – Večeras predstavljanje knjige o biskupu Bogoviću

Podsjetimo se na život i rad biskupa Bogovića koji je ostavio dubok trag u našoj crkvi ali i u društveno-kulturnom životu naroda. Rođen u župi Slunj, naselje Cerovac, 1939. godine, djetinjstvo je proživio u Drugom svjetskom ratu i poraću. Bez sumnje da je to utjecalo na njegovu formaciju. Otac mu je odveden po završetku rata i nestao u nekom od stratišta. Patnja nas može slomiti ali u patnji možemo sazrijeti i postati osjetljivi. Mnoštvo udovica s malom djecom u slunjskom kraju, poput njegove majke Mande, bile su prave heroine: odgojile su djecu u teškim prilikama, bile su vjeroučitelji i svjedoci vjere. Kasnije će biskup reći više puta: „Kroz život me nosila majčina vjera a studij teologije u Pazinu, Zagrebu i Rimu samo je bila nadogradnja“. Gimnaziju je pohađao u pazinskom sjemeništu. Već je tada pokazivao zanimanje za povijest, za kulturnu baštinu. Doktorirao je u Rimu iz povijsti na temu pravoslavlja u našim krajevima. Zaređen je za svećenika 29.06.1964.  Obavljao je odgovorne dužnosti u tadašnjoj Riječko-senjskoj nadbiskupiji: tajnik nadbiskupa Burića, rektor Riječke teologije, professor crkvene povijesti, generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije, voditelj Sakralne baštine u Senju…U domovinskom ratu bio je zadužen za okupirani dio nadbiskupije. Obalizio je prognanike i pripremao povratak…Posebno se zanimao za vraćanje biskupskog sjedišta u Liku. Naime, pred turskim prodorima biskupi su se povlačli prema Senju, Rijeci. On se zalagao da se štap krbavskih biskupa vrati natrag. Povijesni i pastoralni razlozi upućivali su da je to opravdano nakon 1995. godine. Sveta Stolica je to prepoznala i osnovala Gospićko-senjsku biskupiju 25. svibnja 2000. a on je imenovan prvim gospićko-senjskim biskupom. Udario je temelje novoj biskupiji. Znao je reći da će mu biskupski „samar“ oduzeti vrijeme i energiju na štetu povijesti koju je volio. Ipak, njegova pastirska riječ nalazila je plodno tlo u dušama vjernika kao i onih na rubu crkvenosti. Neki su to izrazili riječima: „Mene biskupova riječ liječi“.

Godine 2016. povukao se u mirovinu u 77. godini života. Tada je počela njegova utrka s vremenom. Neumorno je pisao, družio se s ljudima iz povijesne struke. Smrt ga je pogodila u jeku znastvenog rada: preminuo je 19. prosinca 2020. godine u jeku koronevirusa.

Biskup je Bogović ostavio impozantni opus iza sebe:  autor je dvadesetak knjiga, 76 znanstvenih članaka, sudjelovao je na znastvenim skupovima, prisutan je bio u medijima.

Biskup Bogović posebno je cijenio glagoljicu kao ključnu sastavnicu naše kultune baštine. On je na pročelju crkve Hrvaskih mučenika na Udbini u preslicu ugradio glagoljsko slovo A. “Sva se glagoljska slova mogu izvesti iz kristograma koji se pojavio na nebu caru Konstantinu…ne bi trebalo sumanjti da je križ uzet kao prvo slovo glagoljske azbuke“- kaže biskup Bogović  (Crkva hrv. mučenika na Udbini“ Gospić-Udbina 2016, str. 102.)

Biskup Bogović bio je vrhunski povjesničar i intelektualac ali to ga nije odvojilo od naroda. On je znao zaigrati božićno kolo „Janje moje“ u Slunju s narodom i kao biskup ali istovremeno „spašavao je povijest“. On se kretao u društvu intelektualaca ali se napajao na jednostavnosti običnih ljudi. Kao da je predosjećao odlazak znao je reći prije smrti: „Žao mi je što se nisam više družio s narodom“.  Političare je poticao da slušaju “bilo naroda”. Obično veličinu nekih ljudi otkrijemo kad odu iz naše sredine. To vrijedi na poseban način za biskupa Bogovića. Ipak, on ostaje s nama u svojim knjigama, člancima, riječima koje je ostavio u pamćenju puka našega. (Mile Pecić)

Među mnogim nagradama je i nagrada Grada Slunja za životno djelo