Danas crkva slavi sv. Januarija. Živio je u trećem stoljeću. Bilo je to vrijeme progona kršćana. Povijesni su podaci o njemu oskudni. Svakako spada u red mučenika koji su posvjedočili vjernost Kristu krvlju. Zaštitnik je grada Napulja. Njegova krv koja se čuva u relikvijariju postane tekuća u nekim prigodama što je poznato diljem svijeta.
Nakon kiša vrijeme se pomalo smiruje. Mjesta koja su ugrožena poplavama pomalo se vraćaju normali. Mnogi će predahnuti…U Karlovcu voda opada.
Preminula sestra Blanka – Doznajemo da je preminula s. Blanka (Mira) Turkalj iz Drežnika. Stupila je u Družbu sestara naše Gospe /Notrdamke/ u Zagrebu. Bila je vjeroučiteljica u više mjesta (na pr. u Gunji). Nakon što je oboljela vratila se u rodnu župu Drežnik. Bila je aktivna u župi koliko je mogla. Pogreb sestre Blanke (krštene kao Mira) u utorak 20.rujna u 14 sati s misom u župnoj crkvi. Za njom žali brat s obitelji, rodbina te vjernici rodne župe.
Iz dnevnika 1993:
01.04.1993. (četvrtak)- Karlovac
Druga godišnjica krvavog Uskrsa na Plitvicama. Pokušavam razmisliti što se je sve dogodilo u ove dvije godine…U 10.30 sati u domu HV prof. Kurečić govori svim djelatnicima u katehizaciji o iskustvima i problematici odgoja u vjeri. Bilo nas je 30. Odmah u 13 sati pokop na Jamadolu Anke Obrovac iz Ponora a iza pokopa misa u crkvici Srca Isusova. Odmah iza mise produžio sam u Lukovdol. Bilo je 15 sati. Dočekao me obilan ručak. Oko 17 krenuli smo preko Vrbovskog – pridružio se vlč. Mate Vuković – u Mrkopalj. Uskrsna ispovijed. Prema Mrkoplju sve veći snijeg, ima ga preko pola metra ali je cesta očišćena. Skupilo se više od 10 svećenika. U 18 sati (to je prvi od tri dana ispovijedanja). Skladno pjevanje u crkvi a u kući ugodno ćaskanje. Svećenici su prezaposleni u ovim vremenima pa se osjeti umor.Vratismo se preko Vrbovskog u Lukovdol gdje sam još pola sata ćakulao. Oko 23 sata ušao sam u svoj stan u Domobranskoj u Karlovcu.
02.04.1993 (petak)
Probudio sam se umoran i s glavoboljom. Vjeronauk u školi a zadnji je dan škole. Nešto sam si spremio za ručak. Danas je petak i nemrs. Iz Karitasa Zagreb traže jednu djevojčicu za put u Rim. Premalo je vremena a djevočica već mora imati putovnicu. Ravnatelj škole je izabrao Margitu Magdić. Najbolji je đak u školi. Bit će prigovora zašto baš ta djevojčica…ali
U 17 sati zvoni telefon: s. Mariangela iz Karlovac kaže da u 17.30 dolazi k meni teta Rafaela, s. franjevka, iz Splita. Međutim morao sam voziti Margitu u Zagreb jer je polazak u Rim u subotu u 6 ujutro. Krenuli smo prema Zagrebu, otac djevojčice Mirko i Margita. U Hrvatskom karitasu na Kaptolu 1 susreli smo mons. Stankovića, mons. Milovana (tajnik HBK), vlč. Dukića iz inozemne pastve. Djevojčicu smo ostavili čč. ss. I kratko posjetili vlč. J. Bogovića na Kaptolu 3. U 19.30 već sam bio u Karlovcu. Nakon TV-dnevnika pošao sam k fratrima. Teta Rafaela je čekala. Nakon večere dovezao sam je u stan u Domobranskoj.
03.04.1993 (subota)
Misa u 7.30. Praznici su i danas nemam napornih 6 sati vjeronauka u školi. Dan sam proveo sređujući bilješke i pripremajući nedjeljnu liturgiju. Subota je svećeniku dan sabranosti i tihog pripremanja proslave Dana Gospodnjeg. Toliko toga ima što bi trebalo pročitati.
04.04.1993 (nedjelja)
Cvjetnica. Dren je simbol Cvjetnice u našem kraju. Ovdje ga u Karlovcu nema. Ljudi su utrgnuli razne grančice. Na pijaci je bilo na prodaji i maslinovih grančica. Misa u 12 sati u domu HV. Mnogo ljudi. Ne mogu ući u dvoranu. Omladina ostaje u hodniku. Nažalost, nema mjesta. Zvučnici na zidu jesu neka veza, ali nema vizuelnog kontakta sa svećenikom. Nije bilo procesije jer je prostor neprikladan. Pozvao sam ljude – nabrojio imena svih naših župa – na strpljivost i vjeru u povratak. Teta Rafaela je pripremila ručak i na brzinu oko 14.30 krećemo u Zagreb. U Zagrebu narod čeka. Dobivam od tete Mare dva uskrsna jaja obojana na slunjski način. Jedna me žena pita: kad ćemo kući? Plače. Na rubu je živaca, pije apaurine. To me je potaklo da na kraju mise kažem: nitko nam ne može spriječiti povratak na naše pragove. U to nitko ne smije sumnjati!
Iza mise mnogo pitanja i uredovanje u sakristiji. S tetom posjećujemo naše na Trešnjevci Zvonka i Dragicu Dijak. Ugodan razgovor i sjećanje na Vaganac. U 22 sata sam u Karlovcu. Telefon zvoni: jedna gospođa moli pomoć da joj smjestim roditelje u naselje Gaza u Karlovcu. Slučaj je teži: u naselje imaju prvenstvo oni koji su bili smješteni u hotelima. Njeni su roditelji bili u privatnom smještaju gdje su dobili otkaz. Veliki je problem kako pomoći prognanicima smještenim kod njihovih rođaka. Vlada želi zaraditi devize zato prazni hotele. Mnoštvo problema.
05.04.1993 (ponedjeljak)
U 9 sati providiranje bolesnice Stepić iz Cetingrada smještene u Gazi na br. 35. Uz kavu razgovor s prognanicima koji su se okupili u ovu kućicu. Doznajem da po glavi dobivaju ½ kg kruha. Sami kuhaju /imaju plin i struju/ a hranu dobivaju. Relativno su zadovoljni. U 16.30 ispovijedanje prije mise (u 17 sati). Nakon mise kod Jose Markezića.
- travnja 1993 /utorak/
Topao i sunčan dan /6. travnja/. Misu sam zakazao za 17 sati. Prije mise mogućnost ispovijedanja. Ispovjedio sam 15 osoba prije i 10 iza mise. Deset do šest krenuo sam prema Rijeci kamo sam stigao 15 minuta prije osam navečer. Vožnja ugodna kroz Gorski Kotar. Užitak je bio gledati zalaz sunca: poput užarene crvene kugle spuštalo se prema brdima na zapadu.
07.04.1993 /srijeda/
U 9.30 u dvorištu nadbiskupije susret sa svećenicima koji pristižu iz raznih dijelova nadbiskupije. Veselim se ovom susretu povodom Mise posvete ulja u katedrali. Tu su prognani svećenici, svećenici sa prvih linija bojišta, „isluženi“ i oni mlađi…U katedrali u 10.30 sati pvorka kreće iz sakristije oko katedrale. Oko 100 svećenika u albama i štolama djeluje impozantno. Koliko briga, tereta, tjeskoba, patnja…počiva na ramenima ovih ljudi? Nekojima je ovo treći rat, prošli su komunističku diktaturu…
Nadbiskup govori polagano ali svaka riječ promišljena i na mjestu. Kako se odnosim prema otajstvima koja slavim? Ne smijem, mislim, pretjerivati: nitko nije dostojan časti koju kao svećenik obnaša. Za mene je preuzetost sebe učiniti tako kreposnim da budem dostojan sv. Otajstava koja slavim. Nisam ih dostojan ni onda kad sam najpobožniji. To je dar i kao dar i milost prihvaćen. Čini mi se da je ponekad crkvena vlast „frustrirala“ svećenike tražeći od njih savršenstvo i žigošući posrtaje i slabosti pojedinih svećenika. Od svećenika se traži zdravo „seljačko“ rasuđivanje i moral razboritog vjernika. Mnoge je ljude slomilo to što su od njih traženi zahtjevi koji nadilaze ljudsku narav. Čini mi se da i Crkva ide prema zrelosti i u tom pogledu. Danas mnogo lakše prihvaća svećenike koji su imali neku nesmotrenu „avanturu“.
U 13 sati ručak u nadbiskupskom domu. Skroman ručak kako dolikuje ratnim prilikama. Nadbiskup je nakon zdravice pozvao mene imenom (kao slunjskog dekana) da progovorim kleru. Rekao sam par riječi: ne mogu ostaviti prognani narod jer vjeruje svećeniku i crkvi. Povratak je naš imperativ. Iskoristio sam mikrofon pa sam pozvao vlč. Josipa Bogovića koji je bio na robiji 3,5 mjeseca. Bilo mu je drago da je mogao progovoriti. Lijepo je rekao par misli o svojim iskustvima. Govorili su župnici-dekani ugroženih dekanata (Gospić, Otočac, Ogulin). Odskakale su riječi mons. Pezelja. On je spočitnuo crkvi tj. biskupu da imaju samo verbalnu podršku obnovi. Na drugoj strani riječi dr. Marijana Jurčevića bile su poziv na optimizam. Ovo je vrijeme patnje a patnja je već oplođena. Svećenik je danas ne diskriminiran nego mu se nude šanse za rad.
Nakon ručka par riječi s nadbiskupom Pavlešić koji bi želio doći u Karlovac što sam pozdravio, a zatim razgovarao s ordinarijem Tamarutom. Njega sam pozvao u Karlovac jedne nedjelje kad to već želi ili može.
U 15.30 kod časne majke Terezijane na Drenovi. Molio sam je da odvoji 2 sestre za Karlovac, naselje Gaza gdje će uskoro biti smješteno 2.500 prognanika (80% iz slunjskog kraja). Poglavarica ne vidi u tome smisla. Sestre su joj sve zaposlene i do iza lipnja ne može na to pomišljati. Žao mi je jer bi sestre u tom naselju bile više nego potrebne. Morat ću tražiti sestre iz nekog drugog reda.
Navratio sam kod svoje nevjeste Mare na Drenovi i sestrične Katice. Pri povratku zadržao se kod Ivice Vukovića u Lukovdolu do iza 21 sat. Oko 22 došao sam u stan u Domobranskoj 20b u Karlovcu.
08.04.1993 (Veliki Četvrtak)
Lijepi sunačni dan. U Bosni bjesni rat. U utorak 06.04.1993. navršila se prva godina od izbijanja strahota u Bosni. Nakon akcije hrvatske vojske, kojom je oslobođena Maslenica, srpski su zlikovci sve češće počeli bacati granate iznenada na Zadar, Šibenik, Biograd i sela na liniji razdvajanja. Prema dogovoru u Ženevi ovih dana HV se mora vratiti natrag (prema rezoluciji Vijeća sigurnosti). Ali, ne dolazi natrag srpska vlast nego kontrola UNPROFOR-a. Bože, kako svijet teško prihvaća Hrvatsku u njenim granicama. Toliko bombardiranje hrvatskih gradova gleda ravnodušno, a kad HV pokuša odgovoriti i protjerati zlikovce na razumnu udaljenost, svijet odmah reagira s optužbama na račun Hrvatske.
U 17 sati misa Večere Gospodnje u domu HV zajedno s Karlovčanima. Malo je čudno da vjernici ne drže do mise na Veliki Četvrtak. Zajedno smo spojili Slunjane i Karlovčane. Koncelebrirao sam sa župnikom Zidarićem. Dvorana, koja običnom nedjeljom ne može primiti samo vjernike Slunja, nije bila puna.
Nazvao me vlč. Vuković iz Lukovdola: njegovi stižu iz Uvale Scott (Kraljevica) u Gazu. Moli da ih dočekam i smjestim. Vlada iz hotela šalje prognanike u unutrašnjost u pripremljena naselja.
09.04.1993 (Veliki Petak)
Sunačan i topao proljetni dan. Oko 10 sati na pošti predao pošiljke. Svaki dan netko traži godišnjak Mostove. Prošetao po tržnici: mnogo naroda, kao u mravinjaku. Svašta se prodaje: od rabljenih stvari do moderne tehnike. Pijaca dobro opskrbljena. Ipak, nisam našao morske ribe. Susrećem na svakom koraku naše ljude. Žalim što nisam ponesao fotoaparat jer ima zanimljivih stvari. Na pr. parkirani su traktor, konj sa zapregom i luksuzni automobil.
Ručao sam grah, bez riba.
U 14.30 bio sam pred domom HV. Počeo se skupljati naš narod na službu Muke Kristove u 15 sati. Dvorana je bila gotovo popunjena. Obredi su bili dostojanstveni i pobožni. Završili smo u 16.30 jer već u 17 obrede na istom mjestu imaju Karlovčani župe Srca Isusova.
Iza obreda s tetom Rafaelom pošao sam u naselje prognanika Gazu. Montažne kućice se popunjavaju: već je popunjeno 2.000 ljudi od 2.500 koliko naselje može primiti. Navratili smo se kod obitelji Nike Vukovića. Otac radi u Njemačkoj, a žena sa 2 djece do sada je bila u Uvali Scott. Inače su prognanici iz Drežničkog Selišta. Vlč. Ivica mu je brat. Jučer su stigli. Kćerkica se jako prestrašila kad je noćas zapucalo. Upozoravam da je to u Karlovcu skoro normalno…Susrećem mnogo ljudi iz naših krajeva: djece, mladih i starijih. Neki su tek pristigli i privikavaju se na novi ambijent. Neki su se već dobrano privikli. Sve u svemu život je ovdje dinamičan. Koliko će ovi ljudi ovdje ostati? Hoće li četnici zapucati po njima iz obližnjih brloga?
Kod druge obitelji Cindrić – Petrović zadržao sam se još duže. Ljudi su nezadovoljni hrvatskom politikom povlačenja (Maslenica). Obitelji Petrović sam predprošle nedjelje krstio treće dijete. To je najbolji odgovor agresorima: rađanje djece.
Navečer su mi došla dva sina zbog smrti oca. Umro je u bolnici, neprovidiran. Od raka. Pokopat ćemo ga sutra na Jamadolu.
HTV ima program prilagođen današnjem danu. Prenosila je izravno križni put iz Koloseuma u Rimu koji je vodio Papa. Rim je naša povijest, pamćenje, svaki kamen obilježen tragovima kršćanske civilizacije.
Trenutak predaha 1993. u Gen. Stolu: svećenici nogometaši