Manipulacija masama

17 velj

Naši međuljudski odnosi poznaju uspone i padove. Na pr. koliko uvreda u političkom prepucavanju! Razumni ljudi iznose argumente i prihvaćaju bolja rješenja. Kao da je legalizirana i općeprihvaćena praksa da protivnika ocrnimo, ponizimo i istaknemo svoju superiornost. Tada smo više rekli o sebi nego o “protivniku”. Kongoanski kardinal jednom je prilikom rekao: kad bi Kongoance preselili u Njemačku a Njemce u Kongo što bi se dogodilo? Njemci bi od Konga napravili Njemačku a Kongoanci bi od Njemačke napravili Kongo. Ovisi o ljudima i političkoj eliti. Hrvatska je u vrlo nepovoljnim okolnostima izborila samostalnost i priznanje, oslobodila okupirane krajeve i to pod embargom za uvoz oružja, izgradila desetke tisuća porušenih kuća, sufinacirala stotine spaljenih i porušenih crkava. Hrvatska je postala turistička velesila, ušla u EU i Šengen. Hoće li nas “kongoanski mentalitet” vratiti u revolucionarno razdoblje uništavanja postignutog? Naslušali smo se parola i velikih obećanja a u pozadini je bila samo borba za vlast. Politička zrelost nekog naroda procjenjuje se po nasjedanju praznim i nerealnim obećanjima, po nasjedanju napisima nekih tabloida kojima je posao izmišljati i konstruirati slučajeve. Po psihologiji “vučjeg čopora”  izdvoje neki slučaj i natežu ga dok žrtvu ne umore i svladaju.. Kad je jedan naš novinar u Americi upitao fratra jesu li oni nezadovoljni jer su slali pomoć u ratu a to nije došlo u prave ruke. Fratar je odgovorio: “Slali smo pomoć za obranu Hrvatske. Hrvatska je obranjena i oslobođena. Cilj je postignut i amen!” Pitamo se sa zabrinutošću hoće li naš narod ostati i dalje politički zreo te prepoznati  po urođenom instinktu prazna i nerealna obećanja koja ga mogu odvesti u “Kongo”?

Djeca su najveće bogatstvo ili kako izgledaju tužno prazne kuće, prazna sela, prazni stanovi

171 dijete u vrtiću – Boraveći u Slunju jučer doznali smo od ravnateljice da je u dječjem vrtiću u Slunju 171 dijete!  Nikad toliko! Moraju inače novoizgrađeni vrtić proširiti! Još je dječji vrtić u Cetingradu u Drež. Selištu. Ova vijest je bacila u sjenu sve druge vijesti pa i proslavu godišnjice smrti osvajača prve hrvatske olimijske medalje Milana Neralića koja nas je inače okupila.  Podsjetio sam se na 15. listopada 1991. kad smo pokušali iz spaljenog i razorenog sela Vaganac pronaći preživjele. Odveli su me u mjesni štab SAO “krajine” i uz prijetnje podsjećali na Jaenovac i stradanje Srba…Mogao sam argumentirano odgovoriti: “Momci, historija je pokazala da se narod ne uništava agresijom. Narod je kao šikara koju režeš a ona još gušće raste. Ali kad se narod  “umori” od života, kad ne želi imati djecu, onda mu nema lijeka. Tako su neki narodi nestali…Rastali smo se u šutnji.