Stradale crkve u srpskoj agresiji na Hrvatsku rana je koja ne zacjeljuje. Ne radi se samo o rušenju građevine nego o unišatavanju ili pljački umjetnina koje su generacije stvarale i ostavile kao svoju poruku. Crkva je Božji poljubac nekom mjestu i njeno rušenje je svetogrđe ali i kulturocid. Crkve smo obnovili ali pokradnene slike i umjetnine završavaju na crnom tržištu. Tužno je vidjeti obnovljenu baroknu crkvu ali praznu. Neke su župe pokušale napraviti replike oltara da bar vrate dio strarog sjaja u sveti prostor. Neki su kipovi i slike oštećeni i mogu se restaurirati.
Doznajemo da župa Švica – crkva je granatirana 1991. – pokušava obnoviti oltare. Tadanji župnik Mile Rajković preostale je dijelove – nakon granatiranja – spremio. Započeo je obnovu oltara . Nakon odlaska u mirovinu obnovu su nastavili njegovi nasljednici. Glavni olotar trebao bi biti postavljen do patrona župe sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja.
Župna crkva u Slunju spaljena je 1991: prije paljenja pljačkaši su opljčkali što se dalo opljačkati. Stradali su barokni oltari u požaru: glavni i dva bočna. Kipove je župnik zakopao u zemlju pa su spašeni. Izrade replike baroknih oltara vrlo je skupa. Ipak, trebalo bi makar dio uništenog obnoviti. Bilo bi pošteno da agresor ne samo vrati ukradene uglanom vrijedne slike iz crkava nego da plati odštetu. Ulazak Republike Srbije u EU mora se uvjetovati vraćanjem opljačkane sakralkne baštine. Jedna je slika – ulje na platnu – iz grobljanske kapele u Slunju prodana na crnom tržištu za 10.000 njemačkih maraka. Mi bismo morali skupiti novac da otkupimo tu vrijednu sliku. Može li buduća članica EU dijeliti europske vrijednosti a da ne vrati opljačkanu sakralnu baštinu? U svakom slučaju to će biti test demokratskog iskoraka i prilog izgradnji društva solidarnosti…
Crkva u Ribniku /Gospić/ 1992.
Naslovna: spaljena crkva u Rakovici 1991.