Na današnjidan 1991. počeo je pakleni napad na Vaganac, Drežnik. Srbovojska je krenula u silovit napad s namjerom da pokori slunjski kraj koji je bio u okruženju. Obranu je pružala policija i tek oformljena vojna formacija garde. Bez dotoka hrane, lijekova i oružja, informacija… branitelji pružaju ogorčen otpor. Kako je to izgledalo zapisao sam u svoj dnevnik koji sam vodio skoro svaki dan.
08. 10. 1991. (utorak) – Ujutro, u 7 sati, čula se topovska paljba iz smjera Drežnika-Rakovice. Slutilo je to na najgore. Zovem policiju: rekoše pješački napad – prethodno artiljerijski – na Vaganac i Drežnik. Sve su komunikacije prekinute i teško je doznati što se događa. Svako toliko dođe neka obavijest da Srbi pale Vaganac, da je pravi pakao u Vagancu. Nakon tolikih glasina nisam sve to mogao vjerovati ali stvarnost je vrlo kruta. Dan sam proveo u čudnom raspoloženju, nesposoban za bilo kakav umni ili fizički rad. Navečer slabi znak sirene javlja opću opasnost. Zovem telefonom Drežnik i Rakovicu, ali se nitko ne javlja. U kasnim večernjim satima dolaze kolone prognanika raznim vozilima iz Drežnika, Rakovice, Vaganca. Svako toliko slušam vijesti na mali radio aparat. Slunj i okolica kao da ne postoje. Nikakva spomena, jesu li nas Bog i ljudi zaboravili i izručili silama mraka?
10. 1991. (srijeda) – Ujutro, u 5 sati, Radio Zagreb javlja o primirju (tko zna kojem po redu) sklopljenom između hrvatske vojske i jugo-vojske (zastupa je general Rašeta) pred zastupnikom Europe. To me donekle umirilo pa sam malo zaspao. Slušam vijesti u 7 sati. Kao da je primirje uspješno. Ali, bojim se da je to samo predah srbo-vojsci za pregrupiranje snaga. Jutros rano dolazi vlč. Branko iz Rakovice. Noćas, u 3 sata, s majkom i nekoliko autobusa naroda iz Vaganca, Drežnika, Rakovice stigli su u Slunj. U prepunom hotelu dočekao je zoru. U onim je krajevima pravi pakao: pogrom, paljenje kuća, masakr… Izlazim u grad da vidim što se događa. Policajci i gardisti zastrašeni i zbunjeni. Susrećem neke Vagančane. Marko Kukuruzović mi daje sliku zbivanja. Prema iskazu ostalih doznajem kako je to izgledalo jučer 08. 10. 1991 (dan proglašenja suverenosti i nezavisnosti Hrvatske). Oko 7 sati 15 tenkova navalilo je na Va-ganac, a iz smjera Plitvica na Selište, Grabovac i Drežnik također veći broj tenkova. Branitelji Vaganca pružili su otpor. Onesposobili su jedan tenk, ali s lakim pješačkim oružjem nisu se mogli dugo odupirati. Ipak, zadržali su tenkove i pješački napad do navečer. Tada su se počeli povlačiti žene i starci prema Kukuruzovića pećini gdje su se sklonili. Tenk od škole gađao ih je i u tom dijelu sela. Po noći i pod žestokom paljbom mitraljeza, svijetlećih metaka i topovskih kanonada povlačili su se kanjonom Korane prema Drežniku. Starci su posrtali i dizali se, a srpski su palikuće tenkovskim granatama razarali kuće po Vagancu. Jedan dio policajaca povukao se s narodom prema Sadilovcu i Drežniku, a 8 policajaca (zapravo branitelja sela) je nestalo. Pretpostavljamo da su pobjegli prema Bosni. Ali, strahujemo da su neke Srbi ubili ili zarobili. Što Srbi nisu dokrajčili te noći, to su učinili sljedećeg dana, tj danas. Išli su od kuće do kuće i palili ako je kuća drvena, a tenkovskim topom razarali ako je zidana. Sravnili su selo sa zemljom. Kata Bilen zvana Kaćuna, starica gluha i gotovo slijepa, vjerojatno je živa spaljena u kući. Taj krvavi pir trajao je dok zlikovci nisu zadovoljili svoje najniže nagone. Ovaj posao lešinara obavili su po svemu sudeći domaći Srbi. Znali su vrlo dobro mnoge pojedinosti. Parola o ugroženosti Srba zvuči, nakon ovog zlodjela, kao ironija. U centru grada Drežničani mi pričaju o kaosu koji je nastao jučer. Tenkovske granate, višecijevni bacači, teški mitraljezi, sve se to sručilo na Selište, Čatrnju, Grabovac, Drežnik. Ljudi su bježali, branitelji s lakim naoružanjem bespomoćni. Tijekom noći žene i starci su pješice išli kroz kukuruzišta, po mraku, praćeni pucnjavom. Gledali su vlastitim očima kako im vatra proždire kuće, staje, kako stoka u zapaljenim štalama ugiba uz nepodnišljivu riku. Iz Grabovca i Rakovice nakon zatišja autobusi su vozili prognane prema Slunju. Neki su traktorima i osobnim vozilima tražili spas u smjeru Slunja. Panika je zahvatila i neke policajce: povlačili su se s narodom. Može li im se zamjeriti? Nije li ludo suprotstavljati se tenkovima i teškoj artiljeriji puškama? Treba vremena dok se hrvatske snage, sastavljene od redovnih i pričuvnih policajaca i Zbora narodne garde, konsolidiraju i pruže solidan otpor. To je došlo do izražaja kad su Srbi počeli pješački napad. Tu smo ravnopravni i zato neprijatelj nije mogao pregaziti Drežnik. S vlč. Brankom oko 11 sati idem u hotel gdje je sabirni centar prognanika. Potresno je bilo ući u veliku hotelsku dvoranu. Mnoštvo naroda, mahom stariji, umorni, nenaspavani, s beznađem u očima, očekivali su da im se reče nešto utješno. Prošetao sam dvoranom i nastojao bilo što reći. Ovo su ljudi koji su duboko vezani za zemlju, kuću, prirodu. Oni su se gotovo identificirali s ognjištem i okolišem, pa je za njih ovaj egzodus šok koji se može teško nadvladati. Zapravo, starije osobe izvan svog doma mogu vegetirati, ali ne i živjeti. Naime, oni su u srži svoga bića povrijeđeni, obezvrijeđeni, srušeno je tlo na kojem su stajali. Članovi štaba za smještaj raspoređivali su tu sirotinju po obiteljima. Nekoji su vukli mali zavežljaj za sobom i odavali golemu tugu. Primio sam u stan starca Juru Spehara sa snahom. On je prošao oba rata, vezan je uz crkvu, proživio je sve tegobe posrtanja i oporavka našeg naroda. Ova tragedija, u predvečerje njegova života, učinila ga je nekako odsutnim iz ovoga svijeta. U poniženju nei ljudi sačuvaju dostojanstvo. On to uspijeva… Kroz župni stan prolaze kolone prognanih. Svaki sa svojom tugom, beznađem i gorčinom. Pokušavam rješavati sitne obiteljske i osobne probleme. Naš Caritas, hvala Bogu, prikupio je prilično odjevnih predmeta i hrane. Mnogi su pobjegli gotovo bez ičega pa im je dobro došao koji komad robe.
10. 1991. (četvrtak) – U Slunju kao u košnici. Izbjeglice u valovima lutaju ulicama. Nekoji žele u Bosnu. Očekuju svaki čas granate na Slunj. U Slunju je smještaj ograničen. Nema struje, vode, telefona, informacija, nema lijekova niti liječnika specijalista ili kirurga. Dva autobusa puna naroda kreću prema Šturliću. Nekoji na svoju odgovornost žele natrag u popaljena sela da pronađu neke svoje uspomene. U općini smetenost. Pitam za mogućnost očevida u Vagancu, ali odgovora nema. Doznajem da je jedina veza sa svijetom amaterska radio-stanica u zgradi “Ele-ktre”. Kod kuće sam sročio dramatični apel nadiskupu Ta-marutu da javi svijetu o genocidu koji je ovdje u punom jeku. Spaljene kuće u Vagancu kriju desetak leševa nemoćnih osoba, koje nisu mogle pobjeći pred koljačima. U Selištu, Korani, Smoljancu, Poljanku ista stvar. Poruka je odaslana kolegi radio-amateru u Ogulin, a ovaj će je proslijediti nadbiskupu. Nemam nikakve povratne informacije i ne znam je li se poruka izgubila u mračnoj šutnji. Ne znamo što je s braniteljima Vaganca. Navodno su pobjegli u Bosnu. Dan mučan, u jednom danu ogromna koncentracija patnje, tuge, boli, beznađa…
10. 1991. (petak) – Ujutro odlazim u obilazak grada. Doznajem informacije iz kriznog područja. Kao da se situacija smimje. Jedan je gardist u živčanom slomu počeo paliti kuće po Grabovcu, morali su ga svladati i dovesti u policijsku postaju. Možda je to potaklo tenkove da bace ubitačne granate po Drežniku. Opet se zanimam za mogućnost ukopa spaljenih žrtava u Vagancu i Selištu. Dogovara se neka komisija s jugo-vojskom. Jugo- vojsci se ne žuri, svjesna svoje sile ne obraća pozornost na takove ‘sitnice’. Za njih je akcija bila uspješna, a žrtve, patnja rodbine i poni-ženje ljudskih bića njih ne zanima. To su roboti bez osjećaja, programirani samo za neke radnje. Pokušavam sastaviti predstavku Komandi jugo-garnizona za osiguranje očevida i ukopa žrtava. Ima li ga smisla uopće uputiti, kad su te nevine žrtve njihovo djelo. Moliti krvnika da dopusti pokopati i oplakati mrtvog. On će to smatrati svojom veli-kodušnošću za koju, u najmanju ruku, moram biti zahvalan. Bože, koliko poniženje! Večernje vijesti govore o agoniji Vukovara, sve veće ravnodušnosti Europe za naše stradanje, a to se sve odrazuje na svakog od nas. To povećava naše beznađe.
Završio pisanje ovih redaka 12. 10. 1991 u 22.45, Mile Pecić.).
Sjećanje na tragediju Vaganca – Danas je u Vagancu u 12 sati slavljena misa za poginule u župnoj crkvi. Nakon mise položeni su vijenci za poginule pred križ u centru mjesta.
Iz pepela je nikao novi Vaganac, nova crkva…