Večeras u 19 sati našli smo se u Lovincu. Ugodna vožnja starom dobrom cestom iz Gospića. Kao suvozač mogu uživati u pogledu na Velebit koji u predvečerje izgleda tajanstven. Evo nas uskoro u Lovincu. Malo mjestance ali lijepo uređeno. Čuje se dječja igra na igralištu. Doznajemo da je u mjestu osmogodišnja škola, dječji vrtić sa 22 djece, dakako župna crkva. Pater Ivan dolazi iz Gračaca gdje je ekipa otaca franjevaca za ove župe. Vrtić i društveni dom su u jednoj zgradi. Nas smo trojica došli iz Gospića predstaviti knjigu o biskupu Bogoviću pod naslovom “Biskup Mile Bogović”. Autori knjige su Anđelko Kaćunko i akademik Josip Pečarić. Na predstavljanje knjiga obično dođu ljudi koji vole knjigu a takvih je relativno malo. Prvi je govorio vjeroučitelj Franje Puškarić koji je s biskupom Bogovićem bio svakodnevno u kontaktu, surađivao i preuzeo neke projekte. Zatim je o biskupu Bogoviću govorio mons Mile Pecić, dugogodišnji slunjski župnik i prijatelj pokojnog biskupa Bogovića. Godine 1945. partizani su pred osmogodišnjim sinčićem odveli oca i negdje ga bacili u neku jamu. Njegova mati kao i mnoge majke slunjskog kraja ostale su udovice s petero, šestero i više djece, bez ikakve pomoći. Te hrabre majke podigle su djecu na ponos i diku roda svoga. Već u gimnaziji u Pazinu Bogović je pokazivao ljubav prema znanju, bio je aktivan u raznim sekcijama. Nakon ređenja i mlade mise poslan je u Rim na studij povijesti što je bilo njegova ljubav. Doktorirao je na temi pravoslavlja u našim krajevima. Vidimo u našem domovinskom ratu i sada u Ukrajini da se pravoslavlje kao državna religija širi osvajanjem teritorija: velika država je i velika crkva. Biskup je uz predavanje povijesti obnašao odgovorne službe u tadašnjoj Riječko-senjskoj nadbiskupiji. Kad je počela agresija na Hrvatsku imenovan je povjerenikom za okupirani dio nadbiskupije. Kucali smo na sva vrata i tražili povratak prognanika kućama. Istovremeno on je bilježio događanja. Nakon povratka on je među prvima stigao u Slunj. Neopisiva radost. Velika obnova i slunjski kraj je preporođen, počeo je turizam. Zauzimao se za povratak biskupa u Liku. Doista Sveta Stolica je osnovala Gospićko-senjsku biskupiju. Pozvali su mons. Bogovića u Rim i rekli mu da je on biskup. On to nije rado prihvatio. Slali su ga u kapelu klečati i moliti i na koncu je pristao. Sve to zbog povijesti. Name povijest je bila njegova ljubav i trebalo je našu povijest očistiti od komunističkih i velikosrpskoh laži. Biskupska služaba ne ostavlja mu puno vremena. Kao biskup nastupao je u medijima, družio se s intelektualnom elitom ali i s malim ljudima. Narod mu je bio izvor i nadahnuće za sve aktivnosti. Kad je stupio u mirovinu kao da se utrkivao s vremenom: izlazile su knjiga za knjigom. Prekinula ga je korona u naponu rada i planova. Ipak, biskup Bogović ostavio je iza sebe impozantan spisateljski opus.
Don Anđelko Kaćunko približio je sadržaj knjige prisutnima i potakao ih da knjigu o biskupu Bogoviću drže u kućnoj biblioteku kao vrijedan podsjetnik na jedno burno vrijeme u kojem su nastala herojska djela, ispisana burna stranica naše povijesti. Našu nam povijest više neće pisati drugi…
Društveni dom i ujedno vrtić
Mešu prisutnima i župnik fra Ivan
Sestre su skaldno odsvirale i otpjevale nekoliko pjesama
Noglo se i nešto popiti i zagristi
Velebit u daljini