Jedan je pametan čovjek rekao da čovjek vjeruje doista u ono ako je spreman za to trpjeti ili pretrpjeti. Mučenici su trpjeli za ime Isusovo pa i dali život radije nego da ga pogrde za volju progonitelja. U jeku smo korizmenog vremena kad je Kristova žrtva ljubavi izazov i potvrda Božje ljubavi do kraja. Bog nije poslao nekog anđela nego sam uzima ljudsku sudbinu i trpi u sramoti, napuštenosti i silnoj patnji. Toliko je Bogu stalo do čovjeka! A kakav je naš odgovor na Božju ljubav? Mi nemamo drugog vremena nego ovo sada. U tome vremenu mi odgovaramo na Božju ljubav. “Tko se bude mene stidio pred ljudima i ja ću se njega stidjeti pred Ocem Nebeskim!” – kaže nam Isus. Cankar je sjajno opisao sina koji je otišao u grad u škole. Sirota majka otkida zadnji zalogaj da ga iškola. Sin je ušao u društvo otmjenih gradskih mladića. Kad ga je sirota majka posjetila on se posramio “seljačkog” izgleda svoje majke i rekao prijateljima da je to neka seljanka. Nije je priznao majkom iako ona zadnji zalogaj daje za njega. Tužna priča! Kristova je ljubav daleko veća od ove sirote majke: on nam svojom žrtvom otvara vrata vječnosti. Stidimo li se mi svoga Spasitelja ili smo ravnodušni prema njemu? Korizma je vrijeme produbljivanja naše vjere i ljubavi…
Svakim danom novi cvjetovi…proljeće ulazi na široka vrata
Proljeće je došlo kalendarski a ustvari počelo je mnogo ranije. Kao da smo preskočili zimu. Je li to globalni poremećaj – o čemu svaki dan čujemo – ili je to “normalno”? Bilo kako bilo radujemo se proljeću kad se priroda budi. Svaki dan otkrivamo pomake oko nas! Čuje se pjev ptica. Male sjemenke maslačka koje su čekale negdje u tami zemlje sada dižu glavicu i raduju se suncu. Iza svega toga stoji Stvoriteljev projekt. Kao djeca učili smo u katekiznu da je “Bog ovaj svijet stvorio, uzdržava i upravlja”. Sv. je Franjo dječjom dušom znao zahvaljivati za sve stvoreno pa i “brata vuka”…