Krštenje odraslih u prvoj crkvi bilo je pravilo a danas izgleda obratno: redovito se krštavaju djeca a krštenje odraslih gotovo je iznimka. Migracijska kretanja stavljaju pred crkvu novi izazov: krštenje odraslih postaje sve učestalija. U EU dolaze migranti iz Azije i Afrike. Među njima ima i kršćana ali i onih koji se žele krstiti i ući u puno zajedništvo crkve. Tako doznajemo da će u Austriji biti ove godine kršteno 150 odraslih od toga 120 u vazmenoj noći. To je uglavnom godišnji prosjek. Godine 2017. bilo je čak 890 krštenja odraslih u Austriji. Naravno da krštenju prethodi priprema u stupnjevima. Krštenje nije neka formalnost nego promjena srca: od srca kamenog novokršteni dobiva srce koje kuca za Boga i braću ljude. Odlučujuće u odluci da se netko krsti je osobni kontakt s krščanima. Kandidati su imali iskustva rata, nevolje, gubitka…Ne radi se samo o Austrijancima nego i drugima nacionalnostima iz Azije i Afrike (Iran, Irak, Turska, Kina…). Dob u kojoj pristupaju krštenju je izmežu 20 i 40 godina. Ovo govori da crkva katolička ne stavlja nacionalnost na prvo mjesto. Na prvom mjestu je činjenica da smo djeca Božja po krštenju. U pravoslavnim crkvama, koje su nacionalne, krštenje je ponajprije ulazak u naciiju a onda u crkvu. Tako dolazi do apsurda: neka pravoslavna crkva širi se okupacijom teritorija. Rat u Ukrajini to govori. Iz okupiranog dijela Ukrajine protjerani su svećenici koji ne priznaju moskovskog patrijarha.
Danas u Gospiću sajam…
Korizma nije samo priprema odraslih za krštenje nego i vrijeme sazrijevanja u vjeri onih koji su kršteni. To je vrijeme odluka i obećanja, vrijeme opraštanja i molitve. U korizmi otkrivamo da je moguće nositi križ s Isusom, da je moguće oprostiti drugima i sebi. Uskrs tada postaje proljeće…