Danas mnoge župe slave Uzvišenje sv. Križa kao svoga zaštitnika. Od četiri župe u našoj biskupiji odabrali smo slavlje u Vagancu. Ovo mjesto na plitvičkoj zaobilaznici ima burnu prošlost. Početkom 18. stoljeća, kad je turska opasnost prestala, dolaze prve obitelji. Ovo pogranično područje još će dugo biti nesigurno. Izgrađena je drvena crkva koja je bila dograđivana a uzidana je 1891. Godine 1899. izgrađena je i škola a prvi učitelj bio je župnik. Ova je lijepa crkva stradala 1945: partizani su je digli u zrak! Nova crkva izgrađena je tek od 1961. do 1963, /za župnika Vlade Pezelja/. Ova je crkva stradala u agresije 1991. kao i sve kuće u ovom pitomom selu. Agresori su pokazali neviđenu mržnju u razaranju sela.Današnja crkva izgrađena je na novoj lokaciji i blagoslovljena 14.09.2002. Ispod crkve je višenamjenska dvorana. Župu vode župnici iz Drežnik Grada. Današnji župnik je vlč Dino Rupčić. Inače prvi župnik je bio Josip Kranjčević (1799-1806) a zadnji Alojz Stantić /1939-1943/.
Nakon 10 sati počeo se narod okupljati oko crkve. Većina, ipak, dođe zadnji čas. U 11 sati zvonjava je najavila misno slavlje. Na oltaru sedmorica svećenika a predvodnik slavlja je preč. Silvije Milin, župnik i dekan u Jurjevu/Senj/. U prvim redovima žene u narodnim nošnjama. Pero Čančar , glazbenik, svira i vodi pjevanje. Narod se pridružuje i pjeva iz srca i duše. Govor o križu nije neka teorija koju je ugodno slušati nego križ nosimo. Nošenje križa nije izgubljeno vrijeme. Naše suze, naša žrtva za braću, nije izgubljeno vrijeme. Kristov križ daje smisao našoj patnji. Smrt je pobijeđena: zadnju riječ ima život u ljubavi. Ovaj je narod znao nositi križ s Kristom i to u tišini…Mnogi su se pričestili. Župnik Dino mogao je na kraju zahvaliti ovom narodu koji je u teškim vremenima posvjedočio svoju vjernost crkvi.
Nakon mise u dvorani ispod crkve našlo se jela i pića za sve. Uz mještane pomogla je općina i park Plitvice tako da se na stolovima našlo obilje svega. Bilo je ugodno danas sudjelovati u slavlju Križeva u Vagancu.
IZ DNEVNIKA 1993
Godina 1993. Narod iz slunjskog kraja prognan. Najradije se zadržavaju u Karlovcu, što bliže kućama. Niklo je prognaničko naselje Gaza. U montažnim kućicama po dvije obitelji. Drugi su se smjestili kod rodbine, prijatelja…”Slunjsku” misu slavimo svake nedjelje u domu bivše JNA a sada HV.
26.03.1993 (petak) – U 8 sati korizmena ispovijed u domu HV. Došao je velik broj ljudi. Koliko se danas ljudi „skinulo“, odbacilo teret u mučnom usponu prema vrhuncima. Posebno mi je drago ispovijedati djecu. Ona su iskrena, spontana i neusiljena.
Vjeronauk za treći razred u 10.45 a potom četvrti. Treba zaključiti ocjene za tromjesečje. A kako djecu ocijeniti u uvođenju u kršćanski život? Vjeronauk nije školski predmet bez veze sa životom. Pokušavam spojiti ocjenu i vjeronauk kao „životni“ predmet…Ručao sam malo pašte i vrhnje (danas je petak). U 15 sati nastavak ispovijedanja u domu HV. U domu, uz veliku propagandu, baptisti organiziraju svoj skup – koriste demokraciju i nevolje prognanika da bi ih „kupili“.
27.03.1993 (subota) – Šest sati vjeronauka u školi u Grabriku (Karlovac) za slunjsku djecu. Zaključio sam ocjene za treći kvartal. Djeca su predobra. Žao mi je kad im moram dati slabiju ocjenu a to je nužno da ih potaknem na veće zalaganje i uporniji rad…Ručao sam kod tete Ane Katić. Sarma. Skupilo se društvance. Čim sam došao u svoj stanić telefon zvoni: dolaze mladenci. Sat vremena sam se opružio i odmorio. Nazvao sam gvardijana. Naime, u školi su me posjetili predstavnici općine Slunj (Povjereništvo) i zamolili da u ponedjeljak 29.03.1993. u 18 satio držimo misu za sretan povratak prognanika svojim kućama. U planu je bio protestni miting protiv onih koji spriječavaju povratak kućama, ali je to u Karlovcu riskantno zbog blizine bojiša. A i taj bi protest bio bez rezultata. Gvardijan je prihvatio ovu misu.
28.03.1993 (nedjelja)- Nakon hladnih dana osvanuo je vedriji i topliji dan. Bura je ovih dana zaustavila promet prema Dalmaciji: trajekti ne voze zbog bure, most na Maslenici srušen, a to znači izolaciju Južne Hrvatske. Uz to četnici bacaju razarujuće granate na Zadar, Biograd, Šibenik…Svijet ostaje ravnodušan.
U 9 sati sam otišao na tržnicu. Obitelj Gržan prodaje voće. Iz Slunja su. Čestitam da su se dali na posao a ne čekaju pred karitasom za pomoć…Dolazi do izražaja ponekad netrpeljivost između Karlovačana i prognanika. Skučen prostor, dijeljenje prostora ponekad dosadi i stvara napetosti. Ali, to je u ovakvim prilikama razumljivo.
Misa u 12 sati. Puno našeg naroda. Krstim malu Mariju Petrović iz Slunja, 3. dijete. Rođena je u Puli pred 14 mjeseci i čekali su da je krste u Slunju. To se oteglo pa su došli u Karlovac nedavno, smjestili se u naselju Gaza i sad ga krste u domu HV. Iz fonda za pomoć obiteljima s više djece dao sam im 50.-DM. To je znak pažnje roditeljima koji imaju treće dijete.
Iza mise mnoštvo pitanja, savjeta…Ručao sam kod Markezića i u 14.45 krenuo u Zagreb. Č.s. sviračica želi da je odvezem do roditelja koji su prognanici iz Bosne a smješteni su u Sv. Klari (Zgb). Bože, kud je sve naš narod prognan sa svojih stoljetnih ognjišta!
U Zagrebu također krštenje pod misom u 16 sati (Maja – drugo dijete iz Podmelnice). Nakon mise razgovarao sam s mnogim pojedincima. Posebno se isticala gđa Požega iz Slunja. Ima troje djece. Stariji sin ne želi ići na vjeronauk u Zagrebu. Mali se opravdava da sam im rekao da će se oni krizmati u Slunju i on želi ići u crkvu i vjeronauk samo u Slunju. Suze su joj tekle. Pokušavam je uvjeriti da je crkva svuda ista i da mali treba ići na vjeronauk a kad bude spreman lako ćemo ga krizmati. Za nju i malog to je veliki problem. Meni to ne bi bio problem. Slično u Karlovcu: roditelji mi dođoše s molbom da njihovom sinu dadem veću ocjenu iz vjeronauka kako bi mali prošao na tromjesčju s odličnim. Pokušavam im reći da malog pripremaju za život, da se ne može u životu šlepati raznim vezama. Oni tvrde da mali plače, ne spava, prijeti da više neće ići u crkvu i vjeronauk. Meni to izgleda krivo postavljen problem. Zar roditelji ne mogu djecu pripremiti za život? Postaju li djeca diktatori koji diktiraju roditeljima? Čini mi se da je to nemoć roditelja pred velikim problemima. Dvojim da se djeci možemo pomoći popuštanjem.
Iza mise s Josipom M. posjećujemo obitelj njegovog brata Ante u Sesvetama. Ugodan razgovor i razgledanje fotografija iz Vaganca. Povratak u Karlovac oko 22 sata.
29.03.1993 (ponedjeljak) – Nakon mise u 8 sati pohod dvojici bolesnika. Dvoje staraca iz Cvitovića. Prirodni proces starenja i mirenja odnosno prihvaćanje starosti i smrti. To djeluje impozantno: prihvaćanje starosti i smrti i time pobjeđivanje. Kako to neki teško razumiju? A tako je jednostavno!
U stanu sam uzeo svoje bilješke i u školu. Treba zaključiti ocjene za svih osam razreda (oko 300 đaka) iz slunjskog kraja. Ovaj sam put bio malo škrtiji: davao sam trojke, četvorke i rjeđe ocjenu 5. S ocjenama, razgovorom s nastavnicima i ispunjavanjem dnevnika zadržao sam se do 12.30 sati. U stanu sam skuhao 2 hrenovke i 3 krumpira i to mi je ručak. Malo sam prilegao. Telefon svako toliko zvoni. Razni problemi. Zove na pr. gđa Gašparović iz Pule: dinarski broj računa otisnut u Mostovima nije dobar jer nedostaju neki predbrojevi i zato mi mora poslati novac za Mostove poštanskom uputnicom. Banalna stvar, ali i to je dio životne problematike. Napisao sam dopise za nadbiskupiju: radi se o krsnim listovima (iz parica). Sastavio sam molitvu vjernika za večerašnju službu Božju i razmislio što bih govorio narodu. U 18 sati je misa za povratak prognanika kućama. Mise se održavaju u mnogim gradovima Hrvatske. Iznenadio sam se kad sam u prostranoj franjevačkoj crkvi (u Karlovcu) ugledao dupkom punu crkvu. Ugalvnom narod iz slunjskog kraja. Gvardijan mi nudi da predvodim misu ali mu ustupam prioritet. Svom narodu govorim svake nedjelje, nek gvardijan nešto reče. Narod je više nego strpljiv. Čini mi se da naš kardinal i neki svećenici previše ističu da moramo neprijatelje ljubiti. Ovaj naš narod ne zna mrziti. Treba naglašavati ljubav prema svojoj obitelji, svom narodu a onda prema drugim narodima. To je prirodan put. Ako u ovom ratu naučimo ljubiti svoj narod, biti solidarni u nevolji…to je dobar temelj i za ljubav prema drugima pa i prema neprijatelju.
Nakon mise popio sam čašicu s gvardijanom. Pred crkvom sam se zadržao s ljudima u razgovoru. Stižu iz raznih krajeva Hrvatske (iz Istre) i pričaju svoja iskustva. Potom sam se navratio kod obitelji Turkalj (imaju sina svećenika). Razgovor o padu Slunja i patnjama kroz koje smo prolazili. Gledano sa distance naš je progon bio „uspješan“: spasili smo uglavnom živote djece i mladih. Razgledanje fotografija koje je baka ljubomorno nosila sa sobom preko Bosne. Kako je neka fotografija ponekad važna. Vratio sam se oko 22 sata u stan. Skuhao 2 hrenovke, popio šalicu mlijeka i dao se na sređivanje bilješki.
30.03.1993 (utorak) – Miran dan koji sam proveo pišući pisma i rješavajući nagomilane administrativne probleme. Skuhao sam za ručak grah s paštom ali mi zaprška nije uspjela pa mi je sve bilo jadno. Oko 17 skočio k Markezićima… Proveo večer u miru i tišini.
31.03.1993 (srijeda) – Nakon mise listanje novina. Oko 10 sati dolazi vlč. Joso Bogović. Idemo u Gazu, naselje za prognanike. Javljamo se ravnatelju N. Jurašinu. Tu zatičemo Ivanku i Ivicu iz Povjerenstva općine Slunj. Mnogo je problema: prostor skučen u kućicama. Ako je u pitanju 5-eročlana obitelj onda se nekako može, ali ako se sastave 2 obitelji po 3 i 2 člana to može biti nepodnošljivo. Tražimo prostor za misu. U blizini je vojarna koju možemo preurediti. Vlč. Bogović želi od Uskrsa misiti za svoje prognane župljane u franjevačkoj crkvi. Rad je u ovakvom kampu vrlo delikatan. Ručali smo kod oo. franjevaca i ponovno navratili u kamp Gazu. Zatim smo posjetili u uredu povjerenika općine Slunj g. Stipu Poljaka. U 16 sam se sati našao u svom staniću i malo počinuo. Iza 17 sati pošao sam prema Krašiću po vino za Uskrs. U zaseoku Medven Draga (brat s. Robertine). Dobio sam 20 litara vina. S ljudima sam se zadržao u ugodnom ćaskanju do 21.30 sati. Zaustavila me policija. Bili su to dečki iz Slunja pa smo ugodno porazgovarali. Po noći zaustavljaju i kontroliraju sva vozila.