Mi živimo u relativno mirnom vremenu i relativnom blagostanju. Sreća se ne mjeri materijalnim blagostanjem. Najbogatiji narodi bili bi najsretniji. Međutim u najrazvijenijim zemljama ima više samoubojstva nego u siromašnim. Upravo kad čovjek dostigne visoki standard i blagostanje postavljaju se pitanja smisla i besmisla života. Dobro se sjetiti teških prilika u kojima je naš narod živio da se nadahnemo njihovom hrabrošću.
Iz dnevnika prije 30 godina
Prognini narod iz slunjskog kraja našao je mjesto pod suncem u Karlovcu, Zagrebu ali i diljem slobodnog dijela Hrvatske do Istre. Život u progonstvu bila je velika kušnja za našu vjeru, za naš goli opastanak. U ovoj velikoj kušnji bilo je i divnih plodova koji ostaju a to su: naša solidarnost, skromnost, hrabrost ali i naša vjera hranjena molitvom.. Nakon vremenskog protoka dobro se malo podsjetiti na ova vremena. Neki me je motiv poticao da stavim na papir svježe doživljaje…Da nisam to učinio tko bi se danas toga sjetio…
07.01.1992. – Misa za prognane i skup Slunjana u Zagrebu, kod franjevaca, na Kaptlou 9. U 16 sati u prostranoj franjevačkoj crkvi skupilo se staro i mlado. Nisu svi mogli stati u crkvu. Svi smo opečaćeni pečatom prognanika. Čudan je taj osjećaj. Jedna mi je mlađa ženska rekla: „Velečasni, nemojte nas rasplakati“. To mi je bio motiv da ohrabrim ljude i da ne diram u rane. Koncelebraciji su se pridružili dr. Mile Bogović i vlč. Zdenko Skender. Obojica su progovorili narodu kao i predsjednik općine Slunj g. Tomislav Štrk. Na licima tih naših ljudi nije se mogla pročitati srdžba ili mržnja. Jesu li naši ljudi primili ovo progonstvo pomiriteljski? Mentalitet naših kordunskih vjernika ima jednu crtu miroljubivosti. Je li to dobro? Zbunjen sam. Podijelio sam 200 krunica a tek je jedan mali dio dobio. Računam da je bilo oko 1200 ljudi. Ovo je bio razlog da upriličim ovakvu misu svake nedjelje na Kaptolu. Ipak, većina je naših vjernika u Zagrebu (bar za sada). Poteškoća je što nemam smještaja u Zagrebu pa moram putovati i noćivati kod nekih obitelji da bih se sutradan vratio u Rijeku gdje imam smještaj.
06.02.1992 – U Zagrebu. Očekujemo delegaciju iz Castelsangiovanni. Uputio sam 21.11.1991. pismo gradu-pobratimu Castelsangiovanni. Ovo je pobratimstvo nastalo za vrijeme komunističkog režima (1971) jer je ovaj grad također bio „crven“. Crkva dakako nije sudjelovala u naizmjeničnim posjetama. Uputio sam pismo dramatičnog sadržaja, apelirao sam na solidarnost u nevolji jer su naši ljudi protjerani sa stoljetnih ognjišra. Nisam očekivao Bog zna kakav odjek, ali, mislio sam ne će škoditi. Iznenadio sam se kad je pismo naišlo na velik odjek u pokrajini Piacenza. Skupili su šleper hrane i odjeće (20 tona) i došli s tim u Zagreb. Nazvao me par puta župnik mons Enrico. Sa šleperom je došao gradonačelnik, župnik te još 8 ljudi. Doček je bio 06.02.1992 u Zagrebu na velesajmu gdje Slunjani imaju svoje skaldište (paviljon 31). Večera u „Mirnim krovovima na kojoj su bili sa hrvatske strane prisutni: zastupnik u Saboru Miro Modrušan, vladin povjerenik za općinu Slunj g. Stipe Poljak, bogoslov Nikola Turkalj i još nekloiko Slunjan, Prevodio je apotekar Arslan.
Sutradan pošli smo u Karlovac gdje smo primljeni kod gradonačelnika, u Privrednoj komori. Ručali u tekstilnoj tvornici. Posjetili franjevačku crkvu. Večera i sutradan su prijatelji iz Italije otišli preko Rijeke sa željom da se vidimo tamo.
17.02.1992. – Nedjelja. Po običaju bio sam u Zagrebu. U 16 sati misa u franjevačkoj crkvi na Kaptolu 9 za naše prognane Slunjane.
22.02.1992.- Iz Rijeke u 9 sati autobusom u Zagreb. Navečer u 17 sati krstio malu Tamaru Begović u crkvi sv. Marije. Noćio na Kaptolu 3 gdje je dobio smještaj vlč. Josip Bogović.
23.02.1992. – Đakonsko ređenje u Sigetu. Tramvajem u 9 sati uputili smo se u naselje Siget. Moderna crkva u zagrebačkoj „spavaonici“ t.j. Novom Zagrebu djeluje impozantno. Ovu župu vode franjevci. Oko 20 svećenika, bogoslova dopratilo je ređenika Nikolu Turkalja, našeg Slunjana, pred oltar. Misu i ređenje vodio je naš riječko-senjski nadbiskup mons. Anton Tamarut. Uz velik broj ređenikove rodbine, skupilo se mnogo našeg prognanog naroda. Računamo oko 1200 duša. Kao župnik s narodom u progonstvu obukao sam đakonu dalmatiku i na kraju mise uzeo riječ. Zahvalio sam na solidarnosti zagrebačkog klera s našim prognanicima. Ponudio tiskani godišnjak Mostovi 1992. Naime, upravo uoči ovog ređenja iz tiska je izišao naš godišnjak, sa zakašnjenjem doduše, ali uvijek dobro došao. Raspačali smo 200 primjeraka (prodaja slabo organizirana). Ručak je bio u restoranu „Globus“ na Velesajmu. Skupilo se oko 70 uzvanika. Ručak skroman ali dovoljno. Vodio sam kao župnik ručak t.j. bio ravnatelj stola kako je to u ovakvim prilikama običaj. Ručak se otegao do 17 sati. S vlč. Čančarom posjetio sam nekoliko poznatih obitelji u Zagrebu. Vratili smo se u Rijeku u 23.30 sati.
24.02.1992. Nazvala me Ankica Nikolić, supruga Nine Nikolića koji je zatočen skupa s našom grupom 15.10.1991. u Korenici. Anonimni ženski glas javlja da je živ. Svi napori da se trojica zatvorenika iz naše grupe oslobode ostaju uzaludni.
29.02.1992. Pratio sam nadbiskupa Tamaruta u Italiju u grad Nogara kod Verone. Župnik je preko tršćanskog biskupa pozvao našeg nadbiskupa u sklopu korizmenog skupljanja pomoći. Ovogodišpnja je pomoć namijenjena Hrvatskoj. Talijani su širokog srca i lako se motiviraju za pomoć u nevolji. Vratili smo se sutradan t.j. 01.03.1992.
03.03.1992. U Oštarijama kod Ogulina slavio sam misu s braniteljima iz Slunja koji su ovdje na položajima i s okolnim župnicima. Skupilo se oko 100 vojnika mahom iz slunjskog kraja. Riječ podrške i duhovne okrepe od velike je važnosti tim ljudima u rovovima na prvoj crti bojišta.
06.03.1992. Zajedno s dr. Ivicom Šporčićem posjetio Otočac, Brlog, Prozor, Lešće i Sinac. Zapanjeni razaranjem u Brlogu, Otočcu. Snimio oštećene ili razorene crkvene objekte.
od 09. do 15.03. 1993. u Njemačkoj – Na poziv grupe prijatelja iz Švarcvalda krenuo sam u Njemačku, pokrajina Schwarzwald, gradić Gutenbach. Bio sam gost obitelji Georga Mullera. Posjetio sam mnoga mjeta ovog područja, bio gost mnogih obitelji a 12.03. u gradiću Triberg u 18 sati slavio misu pri čemu je bila organizirana kolekta za prognane Slunjane. Nakon mise održao sam predavanje o situaciji u Hrvatskoj što su prisutni slušali s velikom pozornošću. O mom dolasku i aktivnostima svakodnevno su izvješćivali lokalni mediji. Skupio sam pristojnu svotu za obnovu porušenog nakon povratka. Vratio sam se u domovinu 15.03.1992. u 6 sati ujutro. Umoran od puta slavio sam misu s narodom u 16 sati na Kaptolu 9 u Zagrebu (još nisu počele redovite mise u Karlovcu).
18.03.1992. u Fužinama – U društvu s preč. Jurom Petrovićem dr. Milom Bogovićem bili smo u Fužinama u povodu imendana vlč. Josipa Šepića.
20.03.1992. – Zajedno s dr. Milom Bogovićem posjetio ponovno ličko bojište. Snimali smo porušene i oštećene crkve. Prvo smo navratili u Trnovac,. zatim Lički Novi, Bilaj, Ribnik i Gospić. Sliike i video zapis ostaje nijemi svjedok razaranja koja su prouzročili barbari 21. stoljeća.
Nedjelja 22.03.1992: počele redovite mise u Karlovcu – Počeo s misama za prognane Slunjane u Karlovcu i to u domu bivše JNA a sada HV. Sve je veći broj naših prognanih ljudi u Karlovcu pa je to razlog da ih okupljamo i pripremamo za povratak.
25.03.1992. Proslavio srebrenu misu ugledni svećenik i katolički intelektualac dr. Milan Šimunović u svojoj župi Marijina Uznesenja u Rijeci. Pridružilo se mnoštvo vjernika, rodbine, svećenika…
06.04.1992. u Kamenici i Oštarijama – Posjetio, pri povratku iz Zagreba, prvu crtu bojišta u Kamenici kod Oštarija. Kišovit i hladan dan pa nisam mogao dvogledom vidjeti slunjski kraj (koji se inače može vidjeti, bar crkva u Cvitoviću i sl.). Razgovarao sam sa zapovjednikom Vladom Katićem. Noćio u Mrkoplju kod vlč. Petra Boguta. Naime, još nemam stan u Karlovcu pa putujem u Karlovac i Zagreb iz Rijeke.
10.04.1992. U Karlovcu poginula, od bačene minobacačke granate iz neprijateljskih uporišta, djevojčica Jelena Prebeg iz Rakovice. Iznenadni četnički napadi odnose živote nevinih civila. Beskrajna tuga roditelja, prijateljica…
11.04.1992. – S dr. Milom Bogoviće i talijanskim humanitarcem Ildebrandom posjetio Gospić, Bilaj i Lički Osik. Išli smo preko Gacke doline i Perušića. Kroz Lički Osik bilo je riskantno proći. Mogli smo snimiti razorenu crkvu i župni stan.
13.04.1992. Uskrsna ispovijed za prognanike iz slunjskog kraja u Karlovcu u 16 sati. Ispovjedali vlč. Zdenko Skender, vlč. Zidarić i ja.
14.04.1992. Ispovijed u Assumpti u Rijeci. Pomagao ispovjedati i ostao na večeri.
21.04.1992. Govorio uživo na Radio Sljemenu. Povod je humanitarni koncert u korist Slunjana u dvorani Lisinski. Od 13 do 14 govorio sam, uz glazbene prekide, o Slunju, ratu i povratku. Pročitao sam i svoje dvije pjesme. Slušatelji su mogli postavljati i pitanja.
22.04.1992. Emaus u Lešću na Dobri – Zaustavio se u Lešću na Dobri, tradicionalnom svećeničkom druženju iza Uskrsa. Zbog ratnih prilika skupilo nas se tek 12. U igri, razgovoru i druženju ugodno prošao dan u sjeni ratnih strahota.
25.04.1992. – U društvu s Nikolom Turkaljem, đakonom, dao se na put u Castelsangiovanni (Italija) kod Piacenze. Ovaj je grad pobratim sa Slunjem još iz komunističkih vremena. Jesenas sam uputio dramatično pismo o situaciji u Slunju na što su odgovorili slanjem šlepera hrane. Molili su da dođem k njima gdje je već čekala naša općinska delegacija. Slavio sam misu u subotu u 18 sati i nedjelju u 9.30 sati. U pon. 27. travnja već smo se vraćali kući. Obećali su poslati tj. skupiti još jedan šleper pomoći.
26.04.1992. S kamerom i fotoaparatom pošao u brinjski kraj snimiti oštećene i uništene crkve. Hvala Bogu, ove su crkve pošteđene razaranja za sada. Bio sam u Krišpolju, Lipicama, Jezeranama i Brinju.
01.05.1992. – Na gradu Grobniku misa i propovijed. Nekad je ovdje bilo puno naroda na ovaj dan ali rat je i ovdje učinio svoje.
04.05.1992. – U Zagrebu, zajedno s vlč. Josom Bogovićem posjetio ured za odnose s UNPROFOR-om čiji je predsjednik g. Nogalica Z. On nas je uputio u centar UNPROFOR-a na Plesu. Ovdje nas je primio visoki časnik za vezu s civilnim stanovništvom g. Michel Magnusson kojemu sam predao promemoriju o Slunjskom dekanatu. Promemoriju sam osobno sastavio a potpisali su je svećenici iz Korduna (do kojih se može) i čč.ss. a sve je svojim potpisom potvrdio nadbiskup Tamarut. G. Magnusson je obećao da će promemoriju proslijediti glavnom zapovjedniku UNPROFOR-a u Sarajevo g. Nabijaru te da će ista ući u dokumentaciju koja se skuplja za povratak prognanika.
06.05.1992. – Sjednica biskupijske Komisije za obnovu stradalih crkvenih objekata.
07.05.1992. – Današnji Večernji list donosi imena oslobođenih Slunjana iz srbočetničkih zatvora. Razmjena je obaveljena u utorak 5. svibnja 1992. kod sela Dragalić nedaleko Nove Gradiške. Oslobođena su 24 mladića (većinom iz Slunja) koji su odležali u Staroj Gradiški od 3 do 6 mjeseci. Za njih je dano 68 srbskih vojnika (7 ih nije htjelo ići na srpsku stranu). Zamjene su obavljene i kod Karlovca, Dubrovnika i Žitnića. Konačno su na slobodi: 1) Nikola Vlačić, 2) Nikola Turkalj, 3) Predrag Hazler, 4) Nikola Gržan, 5) Željko Puškarić, 6) Ivan Vuković, 7) Ante Vuković, 8) Nenad Hodak, 9) Milan Hodak, 10) Joso Stipetić, 11) Ivica Štefanac, 12) Milan Raužan, 13) Vinko Hrvojević, 14) Zdravko Vukošić, 15) Ago Čoralić, 16) Ivan Cindrić, 17) Ragib Ćoralić, 18) Tomo Kos, 19) Marinko Sertić. Ostali su iz drugih dijelova Hrvatske.
31.07.1992. – Prijatelji iz Schwarzwalda dolaze u Ljubljanu. Prenoćit će u hotelu «Slon». Žele da dođem tamo te da ih pratim preko granice do Karlovca. Vreli ljetni dan. Iz Zagreba oko 14 sata krenuh prema Ljubljani. Granični prijelaz puka formalnost. Preznojavam se u usijanoj «limenki». Trebalo bi kod svake gostione stati i popiti neko svježe piće. Slovenija živi mirnim životom. Ipak, osjetno je manji tranzitni promet kroz «deželu». Rat je skrenuo promet preko Mađarske i Rumunjske…Ulazim u Ljubljanu. Kroz nju sam koji put prošao. Sad imam priliku vidjeti je izbliza. Na prvi pogled Ljubljana ne daje nikakve karatkteristike velegrada. To je grad u europskim mjerilima osrednji po veličini. U njemu ne opažam ništa što bi me impresioniralo. Pitam prolaznike za hotel «Slon». Ljudi su korektni i rado daju informacije. Na parkiralištu čuvar mi je dao krivu informaciju. Ipak, konačno sam ušao u hotel. O Nijemcima na recepciji ne znaju. Trebali su doći na ručak u 13 sati a sad je već 19 sati. Javili su da imaju problema s mini-busom. Javio se vozač kamiona i ostavio poruku da budem sutra u 8 u Karlovcu pri istovaru robe. Jedna mi se gospođa javila u holu hotela koja je uključena u istu akciju. Rodom je iz središnje Bosne, udana za Nijemca i ima dva sina. Skupila je pomoć i u prikolici prikačila za «naš» kamion. To će imati problema na granici. Čekali smo grupu Nijemaca do blizu 23 sata. Rastali smo se i otišli spavati. Oko pola noći javili su mi da su stigli očekivani Nijemci. Grupa od njih 15, raspoložena, tražili su večeru. Tek u jedan iza pola noći otišli smo na spavanje, a u 6 već moram poći prema Karlovcu da budem tamo u 8 sati. Sve je išlo po planu. Robu smo iskrcali pri čemu su pomogli naši Slunjani. Potom sam Nijemce poveo na Turanj da vide ruševine rata i prvu liniju. Bili su zaprepašteni. S njima je jedan novinar lokalnog lista koji će izvijestiti o viđenom. Otišli su natrag u Ljubljanu prenoćiti da bi u 12 sati bili s nama na misi u Karlovcu i u 16 sati u Zagrebu. Na kraju mise gđa Hock, vođa grupe, rekla je o svojim utiscima par riječi. Na ručku smo bili u starom gradu Dubovcu u Karlovcu. Nijemci su otišli a pomoć će organizirati u još većem opsegu. (Mile Pecić)
Prognani narod iz slunjskog kraja u Karlovcu /naselje Gaza/ 1992. godine