Danas crkva slav Elizabetu Ugarsku. Ona je ne samo ugarska nego i hrvatska princeza: kćer je ugarsko-hrvatskog kralja Andriije II. Živjela je poćetkom 13. stoljeća. Udala se za plemića Ludwiga koji se nije vratio iz križarskog rata. Ona se razvila u zrelu osobu koja je gledala i u siromašnima Krista. Život je nije mazio. Protjerana je s dvora. Ali, to je nije skrenulo s puta pomaganja slabima i siromašnima. Preminula je u 24. godini života. Za nju možemo reči da je u malo vremena dugo živjela. Život se ne mjeri brojem godina nego žrtvom i ljubalju koju živimo prema Bogu i bližnjemu.
Ovaj tjedan je u znaku obljetnica koje nas vraćaju u 1991. godinu. Nakon Saborskog /12. studenog/, Slunja /16. studenog/, sutra se Vukovar i Škabrnja sjećaju patnje, suza i umiranja. Iako su agresori slomili obranu Vukovara, njihova pobjeda je zapravo poraz. Poraz ljudskosti. Njihov bijeg 1995. godine bio je bijeg od počinjenih zločina. Pretvorili su ubijanje nemoćnih, starica, ranjenika u banalnost. Ne možemo druge razoriti a da i sebe ne razorimo.
Jedan od malobrojnih pokajnika za počinjene zločine je haaški optuženik Milan Babić. On je priznao na Haaškom sudu da je sudjelovao u kampanji progona hrvatskog stanovništa, da je znao za progone i nasilje i nije ih spriječio.
Pokajanje je novo rađanje: čovjek se iskrenim kajanjem vraća od mrtvih među žive. Dramu ljudskog života najbolje je Krist opisao u zgodi rasipnog sina. Sin ostavlja oca i živi razvratno, pada nisko “do svinja”. Ali dolazi k sebi i vraća se k Ocu. Otac ga dočekuje zagrljajem i gozbom. “Ovaj moj sin bijaše mrtav i oživje” – reći će otac. Kajanje se može usporediti s uskrsnućem mrtvog. Ono se ne može glumiti!