Pred nama su dani tuge i ponosa. Sjećamo se progonstva i okupacije skoro trećine Hrvatske. Goloruki narod je iznenađen grubom agresijom ali se nije predao. Pružio je otpor kakav je rjetko viđen u povijesti. Vojni analitilčari nisu nam davali nikakve šanse. Međutim progovorila je hrabrost. Istina, palo je mnogo žrtava, agresor je razorio, opljačkao mnoga naselja, porušio stotine crkava, ubijao je i sirotinju koja se usudila ostati u svojoj kući. Neki su živi spaljeni u kućama, neki su morali sami sebi kopati jamu u koju su ih bacili.. Progonstvo je trajalo četiri godine ali to nije izgubljeno vrijeme. Pripremali smo povratak i obnovu. Nakon “Oluje” slijedio je povratak: “Usta nam bijahu puna smijeha a jezik klicanja” kad smo se vratili makar na spaljena ognjišta. Svake godine ovih dana provali u našu svijest mnogo uspomena. Obnovili smo spaljene kuće i crkve, vratio se život u opustošeni kraj. Turizam je ušao na široka vrata u našu domovinu. Ali, ne zaboravljamo žrtve koje su pale, invalide, one koji su proveli u srpskim logorima tretirani kao životinje, sjećamo se onih koji su pali za slobodu i naše dostojanstvo, sjećamo se više od 400 ubijene djece.
Korenica slavi dva dana – Korenica slavi dan pobjede dva dana. Već sutra 4. kolovoza na Ljubovu u 10 sati misa za poginule, u 13 sati u Čanku, u 13.30 u Čorcima.
Na Dan pobjede 5. kolovoza u Korenici misa u 10 sati, zatim polaganje vijenaca braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku, u 12 sati polaganje vijenaca prvoj žrtvi Josipu Joviću na Plitvicama, u 12 sati na Poljanku, u 13 sati u Smoljancu i u 13.30 u Vagancu.
Spaljena crkva u Rakovici
Spaljena crkva u Slunju
Spaljena crkva u Hrvatskom Blagaju
Evo što sam zapisao na 4. kolovoza 1995. u progonstvu u Karlovcu. Naime vodio sam dnevnik skoro svaki dan. Na dan 4. kolovoza 1995. zapisao sam:
Petak 04.08.1995. Počeo novi dan hrvatske povijesti: nakon četiri godine progonstva, poniženja, strpljivog čekanja, Hrvatska je vojska počela oslobodilači rat. U 5.10 sirena je u Karlovcu označila opću opsnost. Skočio sam zbunjen iz kreveta. Sinoć sam posjetio grupu prijatelja iz Schwatzwalda smještene na slovenskoj granici u hotelu Runolist. Rekao sam im da se očekuje napad i rat. Samo sam pretpostavljao da će to biti za koji dan. To se moglo očekivati. Ušao sam u sklonište svoje zgrade (u Domobranskoj ulici). Očekivali smo žestok granatni napad. Međutim ništa od toga. Naša je vojska dalekometnim topovima gađala agresorske položaje. Uzvratiti nisu mogli ili nisu imali vremena. Ljudi su se pomalo oslobodili straha i izišli pred zgrade. Nazvao me bratić Josip s molbom da mu odvezem djecu i baku u Zagreb. Otišao sam k njima. Nije mi ugodno preuzeti odgovornost prijevoza djece pod uzbunom. Tražio sam odluku bake. Ona je bila zato da ostanu u Karlovcu. Posjetio sam naselje Grabrik gdje je dobar dio Slunjana. Ljudi u podrumima-skloništima. Znaju da je konačno kucnuo čas koji smo čekali 4 godine. Svi su veseli, s puno nade u uspjeh hrvatske vojske. Čudno, granate nisu padale po gradu kao što je to bilo do sada u sličnim situacijama. Otišao sam oko 12 sati u naselje Gazu. U naselju je ostalo svega 100 osoba od 2500. Policija ima punkt u podrumu jedne zgrade. Neki kažu da su naše snage došle do Rakovice, Plitvica, Topuskog, Petrinje…Bože, naš se san ostvaruje. Svratio sam u bunker u naselju Gaza gdje je smješten voditelj naselja g. Nikica Jurašin s civilnom zaštitom. Popili smo piće u čast pobjede! Prve vijesti već su garancija slavne pobjede. Navratio sam u Grabrik kod T. Rendulić na ručak. Osjeća se miris pobjede. Ljudi imaju neki urođeni instinkt kojim vide unaprijed. U 15 sati malo sam u stanu na 6. katu odmorio (s dozom straha da me ne pogodi granata). U 16 sati krenuo sam posjetiti Nijemce u Runolistu kod Ozlja. Umoran sam od silnih emocija. Prije ručka nazvao sam nadbiskupiju i rekao da mi slavimo /na telefonu mons. Ivoslav Linić/. Prema Ozlju policija i vojska odmara i čeka odlazak na frontu. U Ozlju policajac iz Slunja Flanjak regulira promet. Naime, sav promet s Jadranom usmjeruje se preko Vukove Gorice – Netretića – Ozlja prema Zagrebu i obratno. Nepregledne kolone gmižu uskom i vijugavom cestom . Nailaze i autobusi s vojnicima koji dolaze i odlaze na smjene. Nijemce sam našao raspoložene ali ustrašene. Ne znaju što se događa. Kažem da je Slunj već slobodan, Knin pred padom. Obdarili su me raznim darovima. Žele samo da pismeno napišem što treba i oni će organizirati pomoć. Nevjerojato je koliko se ovi ljudi žele žrtvovati za nas! Oni žive samo da pomognu. Je li preko njih progovorio kompleks krivnje koji prosječni zapadni čovjek osjeća zbog bešćutnosti političara? Na koncu, bolje da smo se oslonuli na vlastite snage, da smo izborili svoje mjesto sami i tako se dokazali politički i moralno. Oprostio sam se s njima, umoran, i vratio se u Karlovac drugom cestom. Slušao sam napeto vijesti. Malo sam zabrinut: nema službenog pripćenja o ulasku naših snaga u Slunj i Knin. Jesu par kilonmetara ali se pribojavam. Što ako iz Srbije dođu horde i oružje a zapad ostane ravnodušan? Povratka nema! Časno ćemo izginuti…
Loše sam spavao. Iz okolice Karlovca bez prestanka topnički napadi na četničke položaje. Detonacije u razmacima, WBR-ovi, haubice. Ta je glazba trajala baš čitavu noć. Vijesti se ponavljaju. Nema nešto posebno novo.
Ugodni ljetni dani
Danas je divan sunčani dan. Nema one vrućine kad ne znamo gdje i kako se zaštititi. Još 15 dana i zbogom vrelo toplo ljeto. Ipak ceste su pune turista…
Razveselili su nas u našrm domu dobri ljudi koji nađu vremena i prilike da nas posjete.
Posjet koji se ne zaboravlja…