Dan bolesnika tiče se svakoga od nas. Ne znamo kad će nas pogoditi neka bolest. Bolest može biti nepodnošljiva ako trpimo u izolaciji, posve sami, nepodnošljive boli. Na pr. javno vješanje. U Slunju su 1945. vješali na trgu ljude četvrtkom kad je sajmeni dan. Uz pljesak i pogrdne riječi. Treći element patnje je intenzitet. Patnja može biti nepodnošljiva, do granica izdržljivosti. Zamislimo patnju u Turskoj pod ruševinama zgrada! Dragi Isus je prihvatio patnju u sramoti, samoći i velikom intenzitetu. Gol je razapet uz izrugivanje. Ostao je posve sam okružen ruljom koja se naslađivala u njegovoj patnji. Zatim trpio je silnu patnju: zabijanje čavala u ruke i noge. Upravo je prihvaćanjem pobijedio patnju i smrt. Nitko ne može reći: Bože, gdje si u mojoj patnji? On je s nama u našoj patnji. Ali patnja nema zadnju riječ. Ona je rađanje novoga. Ne možemo razumjeti Kristovu smrt na križu bez uskrsnuća. Zato će vjernici moći reći i u patnji da “nadopunjuju ono što nedostaje Kristovoj patnji”. Drugim riječima naši bolesnici nisu beskorisni. Kad su od jednog pape u vrijeme progonstva prvih kršćana tražili zlato, on je upro u bolesnike i rekao: “Oni su naše zlato, naše bogatstvo!” Čovjek koji pati ostaje čovjek, naš brat i on zaslužuje naše suosjećanje. “Što god ste učinili jednom od ove najmanje braće, meni ste učinili” – reći će Krist svakomu od nas. Povodom Dana bolesnika Papa Franjo ukazuje na suosjećanje i brigu za bolesne kao stil djelovanja.
Ovom prilikom moramo odati priznanje i zahvalu tolikim liječnicima i medicinskim sestrama koji rade s najtežim bolesnicima, susreću ljudsku patnju svaki dan. Oni nisu “profesionalci” koji rade mehanički svoj posao. Ljudska patnja dotiče i njih. I nakon radnog vremena oni odlaze sa slikama pacijenata koji od njih očekuju riječ utjehe, nadu…
Danas smo posjetili gospićku bolnicu