Osjećaj manje vrijednosti može nas zaustaviti u aktivnostima i rastu. Možemo jednostavno reći sebi: ja to ne mogu, nisam sposoban. Najbolji primjer je Mojsije kojeg je Bog izabrao za vođu naroda iz ropstva u slobodu. Mojsije je sebe podcjenio, možda s pravom: imao je govornu manu. A narodu je trebalo govoriti vješto, glasno, privlačno, biti odlučan vođa u dramatičnim vremenima. On je sumnjao u sebe. Ali kad je shvatio da je Bog /Jahve/ vođa naroda, da on ima plan spasenja naroda a Mojsioje je samo u njegovoj službi, stvari se mijenjaju. Mojsije je velik jer se uključio u Božji plan sa svojim manama i nedostacima. On je slika Krista koji čitavo čovječanstvo vodi iz ropstva grijeha u slobodu djece Božje.
Svatko od nas je poput Mojsija kojega Bog poziva da se uključi u Božji plan. Mi se ispričavamo svojim nedostacima, nesposobnošću, poslom…Zaboravljamo da nismo mi spasitelji svijeta svojim sposobnstima nego se uključujemo u veliki Božji plan. Ispada da više vjerujemo u svoje slabosti nego u Božju svemoć. Kažu da je papa Ivan XXIII proživio slićnu kušnju: kad je izabran za papu spopala ga je panika kako će voditi crkvu raširenu po svem svijetu. Mučio se a onda mu je došlo rasvjetljenje: Ivane, nisi ti spasitelj svijeta nego si samo u službi Spasitelja. Napravio je divna djela, obilježio svoje vrijeme Drugim vatikanskim koncilom koji je crkvi dao zamah u novim vremenima.
To što postojim djelo je Božje. Povjereno mi je mjesto i uloga u ovome svijetu. Pozvan sam činiti Božje djela. Đavolska je zamka da nas uvjeri da smo nesposobni, da mi svojim silama spašavamo sebe, da smo osuđeni na nemoć i konačni poraz. Vodi nas u apsurd i samouništenje. Međutim, temeljna je istina da smo spašeni Kristovom smrću i uskrsnućem. Naše spaenje je Božji dar a ne naša zasluga. To će sv. Pavao izreći ovako: “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar. Ne po djelima da se ne bi tko hvastao” /Ef. 2, 8-9). Onaj koji vjeruje sve je moguće: on se vjerom uključuje u Božju svemoć!
Moli se u svojoj kući! – Dvije se vijesti ističu u medijskom prostoru: muškarci mole krunicu na Jelačić trgu u Zagrebu i prvo okupljanje usamljenih duša u Karlovcu s nakanom da nađu srodnu dušu i stupe u brak. Jedna i druga vijest je nekima izgleda neobična. Molitva nije znak slabosti nego hrabrosti: molitvom se dižemo iz naše ograničenosti u Božju svemoć, razgovaramo s Božjom dobrotom…Pok biskup Bogović kao župnik obilazio je kuće na Krivom putu. To mu je bio prvi blagoslov kuća. Snijeg je padao pa se omotao šalom i “deblje” obukao. Ušao je u kuću jednog samca, pozdravio. Domaćin ga je pitao: “Zašto si ti k meni došao? Naime, nije ga prepoznao.”Došao sam se moliti” – odgovorio je budući biskup. Domaćin mu odgovara: “Svak se moli u svojoj kuće. Zašto si se ti došao moliti u mojoj kući?” Kad je prepoznao velečasnog onda mu je bilo jasno i ispričao se. Možda će neki reći tako i moliteljima na Jelačić trgu. Ali, u našem vremenu oni djeluju kao proročka gesta. U vremenu surovih ratova, natjecanja u naoružanju, klimatskih promjena koje prijete glađu, svijet srlja u samouništenje. Molitva i na javnom mjestu vapaj je da sile mraka ne odvedu čovječanstvo u samouništenje.