Koliko se tame skuplja oko nas ovog Uskrsa, kao nikad prije od posljednjeg svjetskog rata. Ratovi tako blizu, u slikama kojima nas društvene mreže obasiplju svako jutro. Kuće razorene u Ukrajini i rovovi puni mrtvih. Mladići bačeni na frontu iz najsiromašnijih ruskih provincija, nagurani u vlakove poput stoke. U Donbasu, mali, zlonamjerni dronovi sposobni pogoditi sve što se kreće ulicama. Televizijski izvještaj pokazao je kako se Ukrajinci tvrdoglavo i marljivo brane, proizvodeći dronove u tisućama laboratorija koji su sve agilniji i jeftiniji: poput letećih protupješačkih mina, mina koje prate neprijatelja. U Gazi ljudi žive i umiru u šatorima natopljenim kišom. U Libanonu je potraga za Hezbollahom već raselila dva milijuna ljudi. Iran je nepopustljiv i hvali se projektilima dometa 4000 kilometara. Časnik IDF-a objasnio je da ti projektili prijete “Rimu, Berlinu, Parizu”: kao da kaže, ne mislite da ste sigurni. A evo nas, kupujemo čokoladna jaja. Benzinske postaje su još uvijek pune. Ovdje smo, nadamo se da će ovo biti Uskrs kao i svaki drugi i da će konačno sva ova tama nestati.
Danas je, doista, dan tame. „Što se dogodilo? Danas je na zemlji velika tišina, velika tišina i samoća. Velika tišina jer Kralj spava… Bog je umro u tijelu i sišao je da potrese kraljevstvo podzemlja“, recitira drevna uskrsna homilija koju je citirao Benedikt XVI. pred Torinskim platnom 2010. Riječi koje su, barem do jučer, dok nas nije pritisnula tjeskoba ne i nemogućeg rata, možda bile teško razumljive mnogima. Smrt na križu je razumljiva, Uskrsnuće također, za one koji vjeruju: ali taj dugi dan tišine? Kamo je Krist otišao u subotu? Rastresen poput mnogih, shvatio sam nešto o suboti slušajući Benedikta tog 2. svibnja 2010. u torinskoj katedrali. Subota je „taj jedinstveni i neponovljivi interval u povijesti čovječanstva i svemira, u kojem je Bog, u Isusu Kristu, dijelio ne samo naše umiranje, već i naš ostanak u smrti. „Najradikalnija solidarnost“, rekao je Papa i nastavio: „Do te mjere da se ulazi u krajnju i apsolutnu samoću čovjeka, gdje ne dopire nikakva zraka ljubavi, gdje vlada potpuno napuštanje bez ikakve riječi utjehe: Podzemlje.“ To se dogodilo u subotu, objasnio je Benedikt: unutar smrti odjeknuo je Božji glas. Krist se tamo spustio, u tamu slijepe samoće, neutješne boli, gnojnog grijeha, očaja. Od tada je moguće pronaći ruku koja nas izvodi iz tih katakombi smrti i izvodi nas van. „Ljudska bića“, zaključio je Papa, „žive jer su voljena i mogu voljeti; a ako je ljubav prodrla čak i u prostor smrti, onda je i život tamo stigao.“
Izašao sam iz katedrale šokiran. Gotovo zamišljajući silazak u sjene, među duše iz dalekih ili nedavnih vremena, skamenjene nedostatkom svake nade. Je li Pakao apsolutna pomrčina nade? U dugim, tihim satima subote, Krist je prešao u očaj, utvrđujući da čak ni to nije posljednja riječ u Njemu. Uskrsnućem je smrt pobijeđena i obećano nam je da ćemo se ponovno roditi i ponovno pronaći jedni druge. Ali od tog dana Benedikta pred Platnom, tišina subote mi je posebno draga. To je tišina onih koji su sve izgubili. Tišina koraka Marije Magdalene, prvih na Grobu u zoru nakon noći plača: On, koji je bio sve, On koji je bio sam život, bio je mrtav. Magdalena otkriva prazan Grob i trči zvati apostole, ali ona je prva koja prepoznaje uskrslog Krista. Magdalenina neopisiva sreća. Najsretnija žena u povijesti: otac i učitelj, brat i sin, izgubila je sve na Golgoti i, u uskrsnu zoru, ponovno je sve pronašla. Zašto baš ona? Možda zbog neutažive želje koju je Giotto uhvatio u kapeli Scrovegni: Magdalena s rukama raširenim u agoniji prema Grobnici. Magdalena, koja se nadala protiv svake nade. Iza nje, vojnici na straži čvrsto spavaju. Ništa ne primjećuju, jer, siti krvi, hrane i vina, ne očekuju ništa. Neka ne budemo poput tih iscrpljenih vojnika danas, u tami straha ili rastresenosti obilja. Neka se sjetimo napetih ruku Giottove Magdalene: one koja je čekala i plakala, ali se i dalje hrabro nadala. Magdalena, prva koja je vidjela Uskrslog. /Marina Coradi u L avvenire/
Danas, na Veliku subotu, gorska Hrvatska je suncem obasjana. Dok ovo pišem sunce me miluje kroz prozor. Posve je tiho i temperatura pomalo raste u Gospiću. Osjeća se neko posebno raspoloženje: Zahvaljujemo Božjoj dobroti za tolike godine mira nakon krvave agresije. Naši poginuli, ubijeni i spaljeni u svojim kućama, nisu u mraku zaborava. Ovih dana crkva na putu kroz vrijeme i ona slavna izmjenjuju izraze ljubavi u znaku pobjede Uskrslog Gospodina. Mnogi će se pridružiti vazmenom bdjenju i obnoviti uskrsnu vjeru u pobjedu života, ljubavi i mira.
Džubran: reci onome koji kaže da je ateist da cvijet uvene ali ostavlja iza sebe sjemenku koja preživi zimu, nađe mjesto u zemlji i iznikne u proljeće. Tako poljska trava! A što čovjek, remek djelo Božjeg stvaranja! Zar i u njemu nije pohranjeno zrno Božje besmrtnosti koje će u svoje vrijeme procvjetati novim životom. Kristovo uskrsnuće to rječito govori!