Radnja velikog finala, svršetka svijeta, u našoj mašti odvija se u sudnici. Istina, ali ne smijemo zaboraviti golemu blagovaonicu u koju će biti pozvani svi narodi zemlje. Prorok Izaija već je pisao o obilnoj i svečanoj gozbi dan nakon posljednje: “Na ovoj gori Gospodin nad vojskama priredit će svim narodima gozbu od pretiline, gozbu finih vina…(Izaija 25,6). Vječni dan, koji uvodi kraljevstvo Božje, slavi kraj svakog siromaštva, svakog straha. Atmosfera je ona velike gozbe koja okuplja sve. Isus se često vraća slici gozbe, s određenom sklonošću prema svadbenoj gozbi: onoj koja, već na zemlji, slavi svečani rizik ljubavi i novi početak života. U prispodobi o deset djevica, Isus potiče svoje slušatelje da ostanu budni kako ne bi propustili trenutak (usp. Mt 25,1-13). Prispodoba nas poziva da sudjelujemo u svadbenoj gozbi. To neće biti život proveden u kontemplaciji: to će biti slavlje ispunjeno emocijama, susretima i iznenađenjima koja će avanturu vječnog života koja na ovaj način počinje učiniti uzbudljivom. Štoviše, sjetimo se čuda u Kani. Evanđelje kaže da je to bio prvi od velikih znakova kojima se Isus počeo otkrivati kao Sin poslan od Boga za otkupljenje svijeta. Očarani smo. Prvi znak (za objavu ove veličine!) jest krajnje diskretna gesta nabave izvrsnog vina za dvojicu mladića koji su se spremali ispasti budale na najdivnijem obroku svojih života. Ponizno se prepustimo logici Evanđelja: i shvatimo da Isus časti duboke emocije života vraćenog u njegovu ljepotu (poput ozdravljenja slijepca i uskrsnuća udovičina sina, otkupnine carinika i improvizirane gozbe pet tisuća) kao iskustva dostojna ljudskog života. I stoga, dostojna ulaska, sa stvorenjem, u vječni Božji život.
Inauguracija kraljevstva održat će se zdravicom s Isusom: pit ćemo zajedno vino – Isus obećava apostolima – kada i vi izbjegnete ili pobjedite smrt. “Od sada neću piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ga opet budem pio s vama u kraljevstvu Oca svoga” (Mt 26,29). To je simboličan jezik. Ali govori ljudskoj osjetljivosti koja se ne može svesti na čistu kontemplaciju. To nije odnos između čistih duhova; to je zajedništvo živih tijela. U dvije druge Isusove prispodobe vraća se slika gozbe. To je prispodoba o gozbi koju Isus priča nakon što gost usklikne: “Blago onome koji će blagovati u kraljevstvu Božjem!” (Lk 14,15). Gost je mislio na svečanu gozbu na Nebu. I Isus to potvrđuje. Doista, upozorava da se ne odbije poziv, kao što to čine trojica gostiju. U Matejevu evanđelju Isus izričito govori o svadbenoj gozbi (vidi Mt 22,1-14). Međutim, optimistični ton prispodobe narušava scena u kojoj gost ne nosi svadbeno ruho. Ruho simbolizira temeljne dispozicije potrebne za ulazak. Doista smo pozvani, dobri i loši, na gozbu, ali obraćenje srca je nužno: ne možemo ignorirati Boga i ljubavni odnos koji moramo imati s njim. Naravno, mogli bismo se pitati: ali kako možemo imati naklonost, kako možemo osjetiti i dotaknuti “nevidljivog” Boga?
U “četrdeset dana” susreta između učenika i Uskrslog, emocije su jasno prisutne: osjećanje, opažanje i dirnutost veličinom i ljepotom samog Uskrslog. Da, Boga ne treba shvaćati u banalnom i naivnom smislu, kao “čisti” duh, smatrajući ga stranim svakoj “osjetljivosti”. Neosjetljiv i bezemotivan duh odvojen je od sreće, ali i od savršenstva ljubavi. Sjećam se citata Jeana Danieloua, još jednog od velikih teologa prošlog stoljeća, koji dovodi u pitanje određenu koncepciju Boga: “Priznajem da mi se definicija Boga kao čistog duha… čini opasnom… dobiva se dojam da se želi reći da je On potpuno imun na sve što bi moglo nalikovati materiji. To je lažno, jer ako Bog u sebi, na eminentan način, posjeduje kvalitete svega što postoji, očito je da u materiji, koja je stvorenje, postoje kvalitete koje Bog eminentno posjeduje” (Poganski mitovi i kršćanska misterija, Rim 1995., 93). Zapravo, govoriti o Božjoj osjetljivosti ne kao o čistoj književnoj metafori, već kao o stvarnom konceptu još nije sasvim spontan za vjernika, čak ni danas.
Jedan primjer iz prošlosti me posebno dojmio: onaj Anselma iz Aoste. I njegovim riječima želio bih zaključiti ovo poglavlje o emocijama vječnog života s Bogom. Anselmo iz Aoste bio je prvi veliki majstor novog vala kršćanske teološko-filozofske misli, koja je tražila sklad između tradicije biblijsko-patrističko-monaške misli i nastajućeg humanizma nove europske kulture. U toj kulturnoj napetosti, Anselmo je dao vrlo originalan i smion doprinos promišljanju o osjetljivosti Boga i uskrsnulih tijela. Svoje riječi izgovara u obliku molitve: „Ono što osjećam bez sumnje, zaista sigurno, Gospodine, jest da te volim. Pogođen u srce tvojom riječju, volio sam te, i nebo i zemlju i sve što sadrže, gle, sa svih strana mi govore da te vole. Ali što volim kad te volim? Ne tjelesnu ljepotu, ni vremenitu milost, ne sjaj svjetla, tako drag ovim mojim očima, ne slatke melodije pjevanja svakog tona, ne miris cvijeća, masti i začina, ne manu i med, ne udove skupljene u zagrljajima tijela. Ništa od toga ne volim kad volim svog Boga. Pa ipak, volim neku vrstu svjetla i glasa i mirisa i hrane i zagrljaja u ljubavi prema svom Bogu: svjetlo, glas, miris, hranu, zagrljaj unutarnjeg čovjeka koji je u meni, gdje svjetlo sja na moju dušu koju nije obavio prostor, gdje glas odjekuje, a nije preplavljen vremenom, gdje parfem miriše, a nije raspršen vjetrom, gdje je okus uhvaćen, a nije oslabljen proždrljivošću, gdje je stisak…“ vezano je, a ne prekidano sitošću. To je ono što volim kada volim svoga Boga» (Ispovijesti, l. X; usp. Proslogion, c. XVII). Anselmo je uistinu hrabar u povezivanju najvišeg blaženstva “osjećanja Boga” s poistovjećivanjem s “osjećajem Boga”. I tako zaključuje: “Stoga, Gospodine, iako nisi tijelo, ti si, na istinski i najviši način, sposoban osjećati, budući da sve znaš najvišim, a ne na način na koji životinja zna tjelesnim osjetilom” (Proslogion, c. VI).
Savršenstvo ovog “osjećaja Boga”, u najvišem registru ljubavi, jest sreća s kojom će uskrsla tijela biti usklađena. I Anselmo opet pjeva: „O, tko će uživati u ovom dobru, što će imati, a što neće imati! Svakako će imati sve što želi, a neće imati sve što ne želi […] Ako se ljepota sviđa, „pravednik će sjati poput sunca“ (Mt 13,43). Ako se sviđa okretnost ili snaga ili sloboda tijela, kojoj se ništa ne može suprotstaviti, pravednici „bit će poput anđela Božjih“ (Mt 22,30), budući da se „sije tijelo tjelesno, ali će nastati tijelo duhovno“ (1 Kor 15,44), očito vlastitom snagom, a ne prirodom… Ako se sviđa sitost, pravednici će se nasititi „kada se pojavi slava Božja“ (Ps 17,15). Ako se sviđa pijanstvo, pravednici „opijat će se obiljem doma Božjega“ (Ps 36,9). Ako se sviđa melodija, ondje zborovi anđela pjevaju Bogu bez kraja. Ako se sviđa bilo koji užitak, ne nečist nego čist, Bog „će ih napiti“ od bujice njegovih užitaka” (Ps 36,9). […] Ljudsko srce… zapitaj se u sebi može li sadržavati radost koju bi imao od tako velike blaženosti. Svakako, kad bi netko drugi, koga bih istinski volio kao sebe samoga, imao isto blaženstvo, tvoja bi radost bila udvostručena, jer bi se radovao njemu kao sebi. Kad bi tada dvoje ili troje, ili mnogo više, imali ovo blaženstvo, i kad bi svakoga od njih volio kao sebe samoga, tada bi se svakome radovao koliko se raduješ sebi. “Stoga, u toj savršenoj ljubavi bezbrojnih anđela i blaženih ljudi, gdje nitko neće voljeti drugoga manje od sebe, svaki će se radovati jedni drugima ne drugačije nego što se raduje sebi” (Proslogion, c. XXV).
Čitajući ove tekstove i razmatrajući poetsko siromaštvo kršćanskog navještaja života koji nas čeka, trebali bismo se zapitati: zašto su naši Oci u vjeri, poput Anselma iz Aoste, bili toliko ispred nas? Pitanje je za mene i za sve čitatelje koji se osjećaju ohrabreni da budu kreativni s Božjim životom. Ovlašteni smo, toliko je kreativan bio i bit će Vječni za nas. /Vincenzo Paglia u L avvenire/
Danas u Gospiću posebno svečano – Lijepi sunčani dan u Gospiću s ugodnih 20 stupnjeva. Danas je i Blagovijest, zaštitnica gospićke katedrale. Svečana misa u 17 sati u kojoj će sudjelovati biskupi iz metropolije te velik broj svećenika. Ali, nas meteorolozi bombardiraju velikom promjenom vremena: očekuje se hladni /sibirski/ val hladnoće, snijeg u gorskoj Hrvatskoj. Državni hidrometeorološki zavod izdao je posebno priopćenje kojim upozorava na dolazak hladne fronte. Već u četvrtak očekuje se osjetno zahladnjenje praćeno obilnom kišom, snažnim vjetrom te stvaranjem debljeg snježnog pokrivača, što će označiti nagli kraj kratkotrajnog proljetnog ugođaja. Možda ne bude sve baš tako! Ipak je sve u Božjim rukama!
Danas Gospić slavi