Ovih dana tiha tuga prekriva čitavu Hrvatsku. Naš narod koji se našao između dva mlinska kamena – staljinizma i nacizma – pokušavao je preživjeti. Egzodus pred komunističkom diktaturom 1945. u slobodnu Europu tisućama vojnika, civila, čitavih obitelji kod Bleiburga je zaustavljen. Izručeni su Titovim koljačima: počeo je križni put, masovne egzekucije bez suda i presude. Rudnici, jame, kanali…punjeni su leševima ubijenih. Kao dijete slušao sam jezive priče preživjelih pojedinaca. To je bilo šaptanje jer je sveprisutna udba postavljala špijune u svako selo. Upravo Bleiburg u Austriji točka je od koje počinje križni put. Zato su se preživjeli i rodbna stradalih počeli okupljati u ovom austrijskom gradu na sjećanje, molitvu.
U petak 17. svibnja 2024. u župnoj crkvi u Bleiburgu misu za žrtve križnog puta predvodio je fra Jozo Grbeš, provincijal hercegovačke franjevačke provincije uz suslavlje više svećenika. U propovijedi je istakao da pred patnjom čovjek ostaje bez riječi, pred patnjom koju čovjek čovjeku može nanijeti. ..”Dolaskom na Bleiburg moramo istinu tražiti, istinu spoznati, istinom svoj život ravnati. Mi smo ovdje iz ljubavi prema zabranjenima i prečesto zaboravljenima jer jedino ljubav liječi, oprašta, razumije i stvara novi svijet! Mi smo kršćani, a to znači da nam Krist daje snagu govoriti istinu u ljubavi i živjeti život trajnog oprosta“.
Osim Bleiburga ovih će se dana služiti mise i okupljati rodbina i potmoci stradlih pred stratištima u Hrvatskoj kao što je Macelj, Jazovka…U knjizi “Zabranjeno sjećanje” Rando Paršić, svćenik, koji je robijao u Gradiški nakon 1945. opisuje kako su u Jasenovcu iskapali grobišta. Kad su otkrili masovnu grobnicu punu pobijenih domobrana u odorama, javio je to “komandiru” a ovaj je naredio da to odmah zatrpaju. Zabranjeno sjećanje!
