Čovjek kao osoba misterij je sebi i drugima. Svoj misterij čovjek izražava svojim emocijama. U emocijama čovjek izriče tajnu svoje osobnosti. Tu se događa susret konačnog i beskonačnog, tijela i duha. Ali je u našem emocionalnom životu ugrađen i nemir koji se nalazi izmeću ovozemnog užitka i mira koji nam nudi prava sreća koja je nedohvatljiva…Sveti će Augustin tu napetost izreći riječima: “Nemirno je srce naše dok ne otpočine u Tebi Bože”. U našim međuljudskim odnosima upravo preko emocija volimo i prihvaćamo druge ali isto tako možemo ranjavati jedni druge. Zastrašujuće je koliko je čovjek sposoban ranjavati drugoga i u tome uživati. U velikim društvenim promjenama, revolucijama, progovore jače emocije nego razum. Pojedinci se takmiče koji će nanijeti veću bol drugom čovjeku kojega se proglasi neprijateljem, životinjom. žoharom . Takvoga treba eliminirati. Kad se u negativnim ili rušilačkim emocijama ljudi ujedine mogu napraviti zastrašujuća zlodjela. Stoga je veliki izazov svakom čovjeku da dozrije u svojim emocijama, afektima. Radi se o oslobađanju od egoizma i otvaranju srca za druge. Govorimo o toleranciji koja je minimum: trpimo drugoga takvog kakav jest! Viši stupanj emocionalne zrelosti je ljubav ili kako mi kršćani kažemo “služenje” drugima. Iz ovog slijedi spoznaja da je čovjek nedovršeno biće, da može rasti i sazrijeti u zrelu osobu, ali može postati i rob svojim strastima. Ipak, dok smo god u vremenu imamo šansu da učinimo veliki zaoket ili kako to popularno kažemo: da se obratimo. Ideal čovjeka otkrio je i pokazao Isus Krist: on je bio čovjek za druge. On je umro za druge što je najveći čin ljubavi. Čovjek se ne može ostvariti u vremenu jer je stvoren za vječnost. Naše vrijeme je jednokratno i neponovljivo. U njemu se rađamo za vječnost. Ako obični cvijet poljske trave uvene ipak ostavlja iza sebe sjeme koje krije tajnu života. U čovjeku je “sjeme” vječnosti koje smrt ne može uništiti. Isus Krist je “put, istina i život”: on je ostvario život za druge, on nas uvodi u istinu koja nas oslobađa, on je život koji nema kraja…
Blago nama: pozvani smo na Gozbu Jaganjčevu!
TOMA
“Sumnja je nahoče nesretno i zalutalo, pa i kad ga majka što mu život dade pronađe i zagrli, povući će se iz opreza i straha.
Jer sumnja neće da spozna istine sve dok joj rane ne zacijele i ne zarastu.
Sumnjah u Isusa sve dok mi se nije očitovao i rinuh mu ruke u same rane.
Onda zaista povjerovah i nakon toga oslobodih se svoje prošlosti i prošlosti svojih otaca.
Mrtvi u meni zakopaše svoje mrtve, a živući će živjeti za Pomazanoga kralja, upravo za njega koji bijaše Sin Čovječji.”
Halil Džubran: Toma – iz zbirke “Isus Sin čovječji”