Nekad izgovorimo grube riječi ili postupimo naglo a poslije nam je žao. Učinili smo to u naglosti. To je naša ljudska slabost. Ali ima izgovorenih riječi, postupaka koji su promišljeni a nanijeli su zlo drugima. Uzmimo dilanje droge: dobro znaju da će dilana droga nekoga upropastiti ali to čine zbog zarade. Jedan se ispričava da on nije nikoga prisilio da kupi drogu, on samo nudi. Dodajmo tome nepošteno poslovanje, prijevara, izrabljivanje, lihvarenje…U Kristovo vrijeme nije bilo ustava, zakona koji štite udovice i ugrožene pojedince, nije bilo mikakve socijalne zaštite, sindikata…Moćnici su bili povezani s moćnicima, Tko je gledao na prava siromašnih! Tko štiti siromaha i slaba čovjeka? Samo Bog i Božjih 10 zapovijedi. Proroci su ustajali u obrani nezaštićenih. Kazna je Božja bilo babilonsko sužanjstvo: sav narod s velikašima je odveden u ropstvo koje je trajalo jednu generaciju. Zaboravili su svoj jezik! Mi ćemo reći da u našem društvu danas postoje zakoni, zaštićeni su socijalno ugroženi. Ali isto tako pojednci mogu koristiti položaj u društvu i “zakonito” steći nepravedno bogatstvo. Dakle, imamo zakone ali i u našem društvu mogu pojedinci činiti nepravdu na račun slabijih. “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga” zapovijed je koja bi nas trebala očuvati od pohlepe. U jednom osrednjem poduzeću direktor, kad primjeti da je neka radnica trudna, priđe joj i rekne: “Ne boj se! Stojima iza tebe!” Taj direktor razamišlja i štiti radnice. Njega vodi biblijska poruka da ne ostavljamo brata ili sestru u nevolji. Radi se o srcu i duši, radi se o tome da osim zakona, uredaba i propisa imamo savjest, imamo Božji glas u srcu, imamo onu zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ Svakoga bližnjega smatraj kao da ti je najveći prijatelj, kao da je tvoje dijete, tvoj brat, tvoj otac, tvoj kum. Prorok Izaija prenosi Božju poruku: „Riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio.“ Dobro je zastati i nad ovom riječju. Sjetimo se, ipak, da nam je svima umrijeti.
